недеља, 13. септембар 2015.

Šljive, žileti i seksizam

I tako meni juče iskoči Mashable vest o nekoj cici koja je nekom baji dobrano odbrusila u ličnoj LinkedIn prepisci koju je on inicirao i napisao joj da joj je profilna "zanosna" i "da je odnela pobedu najlepše profilne na Linkedin-u koju je ikad video". Ona je posle toga nešto njega tužila i tu je svašta bilo.

Pre nekog vremena su se na Instagram-u pojavile fotografije devojke na čiju je garderobu "procurelo". Znate ono. Gadno. Menstrualna krv. Malo posle toga fotografije ženskih postporođajnih strija. Na tom istom Instagramu. Ove prve gadne fotke je Instagram oborio, ove druge manje gadne nije.

Za sve to vreme na Tumblr-u tinejdžeri postavljaju fotke ljubavnih ugruza (u narodu poznate kao šljive) po vratovima i rukama i tek isečene ruke i noge žiletima.

Prošle nedelje sam odgledala dokumentarac "Hot Girls Wanted" o devojkama između 18 i 20 godina širom Amerike koje ulaze u internet porno industriju u kojoj im se karijera završava posle samo 3 do 6 meseci, a njihov "materijal" ostaje večno na netu. Juče "Unfriended" o devojci koja je izvršila samoubistvo nakon što je neko iz njene ekipe obajvio snimak na YouTube-u nje pijane, usrane i krvave i podelio ga na Facebook-u, nakon čega im se njen online duh pojavljuje na Skype-u u grupnom call-u i jednog po jednog ih ubija.  Cyber horor. Novi žanr.

OK. Šta imamo ovde?

Imamo sve i svašta. Od toga da je sve otišlo dođavola, do toga da nam nema spasa. Suštinski, ono što se da primetiti na prvu loptu jeste potpuna ogoljenost svega ljudskog i želja za pažnjom (ličnom ili da se na nešto obrati pažnja).

Nikad u istoriji čovečanstva nismo bili ogoljeniji drugima u svojim frustracijama kao u ovom trenutku. Nikad ih kao ljudi nismo tako grandiozno pokazivali drugim ljudima.

Da je ta ogoljenost konstruktivna u smislu da vodi ka nekom isceljenju, sve bi bilo OK. Ali, nekako ne vodi...

Kao da je neko planetarno takmičenje u toku. Borba za like koji prija egu.

Poznajem ljude koji nemaju nalog ni na jednoj društvenoj mreži i nemaju pametan telefon. Ne znam da li da im se divim, zavidim ili čudim. Nisu to nikakvi bogovi u liku i telu ljudi. Itekako su frustrirani kao bilo ko od nas (da, nas. ne, onih) koji smo umreženi, ali nešto nisu zainteresovani da to okolo dele tek tako. Ono što njih razlikuje od nas, čini mi se, je da nekako znaju da je to besmisleno i da neće završiti posao. Da je deljenje suštinski umnožavanje. Ako je lepo - super! Ako je frustracija... Sami uradite matematiku.

U trenutku kada se pojavio internet, bilo je za očekivati da će osim dobrih stvari na svetu isplivati i one loše i da će između minusa i plusa biti ogromna razdaljina.

Da li će u jednom trenutku sve postati besmisleno i da li ćemo da se skinemo sa mreže, mi ljudi? Ne verujem. Pre će se desiti neka evolucija (evaluacija i ovulacija), nego revolucija. Da li će balon frustracije pući i mi umreženi postati bolji ljudi? Nećemo. To se dešava u realnom životu.

Do tada, vidimo se na mreži. Stvarno se vidimo...



*Ovaj tekst je napisan i objavljen iz frustracije i u želji da se skrene pažnja (i lična i na određenu temu).