среда, 17. јул 2013.

Srećan čovek

Ljude muče različite stvari. Lista stvari zbog koje je neko srećan ili nesrećan je duga.
A ono, šta je sreća, a šta je nesreća? Šta to čoveka čini srećnim čovekom, a šta ga čini nesrećnim čovekom?

Sreća nije neko blic osećanje. To je euforija. Sreća je stanje svesti čak i kad se čovek nađe u nesrećnim okolnostima i kad je zbog nečeg tužan. Nesreća je dugotrajna frustracija.

Sreća je unutrašnja senzacija. Ako se zasniva na spoljašnjim senzacijama, limitirana je i na klimavim nogama. Ako postoji "ako" postoji uslov. Na primer, kakve veze ima moja lična sreća sa tim da li je neki moj rođak u zatvoru ili ne i da li među ljudima koje smatram "prijateljima" ima "pokvarenih"? Kao i ljubav, tako i sreća ima sijaset pogrešnih definicija koje ljude dovode u zabludu. Herojstvo recimo je vrhunski čin samouništenja čoveka kao jedinke. To nije jedinica mere za empatiju i dobrotu, već za autodestrukciju. Na ovom prostoru ljudi, NAROČITO ŽENE, imaju inprintovanu zabranu na ljubav prema sebi odakle počinje sve. I sreća i nesreća. Ovde ne pričam o egoizmu i narcisoidnosti, već o ljubavi. Drugi "neprijatelj" sreće su očekivanja. Od sebe i od drugih. Leglo frustracije.

Nisam slučajno reči "prijatelj" i "neprijatelj" stavila pod navodnike. Koncept prijateljstva i neprijateljstva, je po mom dubokom uverenju, iskonstruisana pojava. Kada bi svaki čovek dao svoju ličnu definiciju neprijateljstva inverzivnom metodom bi došao do definicije prijateljstva. Ova dva pojma nisu puko davanje i ne davanje, ova dva pojma su sublimacija očekivanja i odsustva ispunjenja tih očekivanja. I onda dođemo do čuvene ljubavi. Ne zaljubljenosti, ljubavi. Ako ono što neko smatra ljubavlju sadrži očekivanja onda to nije ljubav, već uzročno-posledični proces, nije stanje. A ljubav je stanje. Bolest na primer nije stanje. To je situacija.

Mislim da kad ljudi duboko i istinski razumeju koliko je sve relativno (strah na primer) i koliko je promena kao takva jedina konstanta, kad probleme počnu da percipiraju kao situacije, lakše postižu stanje sreće.

Možeš biti tužan iako si srećan i obrnuto. Suprotno od tuge nije sreća, već radost. Tuga i radost su samo situacije koje traju duže ili kraće. Sreća nije ni zadovoljstvo. Zadovoljstvo je ispunjeno očekivanje na očekivan način.

Suprotno od ljubavi nije mržnja, već ne postojanje ljubavi. Mržnja je teška frustracija izazvana dugotrajnjim odsustvom ispunjenja očekivanja.

Čovek koji gaji ljubav prema sebi u skladu je sa samim sobom takvim kakav je i srećan je. On ima ljude koje voli, ali ti ljudi nisu njegovi prijatelji koji mogu postati neprijatelji.

Srećan čovek je srećan i kad je ponekad tužan.

Srećan čovek ne može da mrzi.

Srećan čovek je saosećajan, razume, ali se ne žrtvuje, ne želi da bude heroj, ne spašava.

Srećan čovek inspiriše, ne zahteva i ne očekuje.

Srećan čovek nema grižu savesti koja dolazi iz straha da nije ispunio nečija očekivanja.

Srećan čovek je miran, čak i kad se nađe u buri.

Srećan čovek ima veru. Ne religiozne stavove i osećanja, veru generalno.

Srećan čovek je zdrav. Zdrav je jer je srećan.

Srećan čovek istinski zna šta je njegov "problem", a šta nije.

Srećan čovek ima jasno definisane granice svog bića i nema problem da te saopšti drugim ljudima.

Srećan čovek duboko i istinski poštuje. Sebe, svoje granice, vreme i prostor, druge, njihove granice, vreme i prostor, prirodu, život kao takav.

Srećan čovek iz daleka izglada isto kao i nesrećan, tek kad mu se približiš, možeš da ga prepoznaš.



недеља, 30. јун 2013.

Vidim te

Volim da posmatram ljude. Na ulici, u prevozu, na pijaci. Ljude koji stoje, sede, ne govore. Volim da gledam ljude dok ćute.

I svako lice je drugačije. Oči, nos, usta, brada. I svako telo je drugačije. Prsti, stopala, strukovi. Svako drugačije hoda. Svako drugačije stoji.

Svojevremeno mi je to bila glavna zabava na velikim i dugim sastancima. Da posmatram ljude kako se igraju olovkom, kako crtaju u svojim notesima krugove i kvadrate, cvetiće, oči, ispisuju svoja imena. Kako se češkaju i nameštaju garderobu kada dođe njihov red da nešto kažu. U kom položaju su im ruke, gde gledaju i kako. Ljudi su najinteresantnije knjige.

Ljudi su lepi. Svi. Lepi su kad se smeju i ako nemaju sve pravilne zube i sve zube na broju. Lepi su kad grickaju nokte, kad nervozno čekaju i gledaju na sat, kad brzo kucaju poruke u mobilnom, kad zamišljeno gledaju u daljinu, kad se znoje i kad čkilje od ledenog vetra, kad su mokri od kiše. Ljudi su lepi i kad ne mirišu lepo i kad im je garderoba pohabana i prljava. Ruke su im lepe i kad su ispucale i prljave. Lica su im lepa i kad su išarana ožiljcima i borama.

Lepi su u svojoj različitosti, u tome što od mlijarde ljudi na ovom svetu ne postoji duplikat i što je svaki čovek svet za sebe koji svuda sa sobom nosi. Milijarde svetova!

I svaki put kad dvoje ljudi jedno drugom kažu "Dobar dan" njihovi svetovi se dodirnu. Dodirnu im se granice tih nevidljivih prostranstava. Pogledaju se. I svaki od tih svetova ima svoju gravitaciju, minska polja, zelene, cvetne livade i nebo. Nekad potpuno plavo bez i jednog oblaka, nekad modro, noćno. Nekad sa mnoštvom zvezda. Nekad ti svetovi imaju reke i mora, a nekad pustinju. Nekad su ti svetovi sivi betonski blokovi sa samo jednim teškim metalnim vratima. Zaključanim. Nekad u tim svetovima ima i životinja, nekad divljih, a nekad pripitomljenih. Nekad ima biljaka, onih cvetnih i onih sa bodljama. I svaki svet ima svoje Sunce i svoj Mesec. Zamislite. Milijardu Sunaca i milijardu Meseca!

Ima svetova čije su granice niske drvene ograde koje se lako preskaču. Staneš na ivicu i ispred tebe ravnica, široka i dugačka u nedogled. Prosto te mami da preskočiš ogradu i da potrčiš. Ima svetova na čijim granicama su bodljikave žice. Svuda metalni znakovi "Opasno po život" i "Privatan posed".

Ni u jednom od tih svetova ne može stalno da pada kiša i da sija sunce. Vreme se stalno smenjuje. U dužim ili kraćim intervalima. Ne može stalno da bude led i ne može stalno da sve cveta, ma šta vlasnici tih svetova mislili i želeli. I nema vremesnke prognoze za tvoj svet. I nema udžbenika "World - How to" i "World for dummies".

I kako rasteš i tvoj svet raste. Kad si mali, vlasnik si malog sveta. Što si stariji tvoj svet je veći. U njemu su sve ulice kojima si ikad hodao, delovi svetova ljudi koje si sretao, delovi svetova koje si pročitao u knjigama, snimci svetova filmova koje si gledao, zvukovi svetova koje si slušao, boje slika koje si video...

I kad sretneš nekog, zastani. Baci pogled preko ograde. Zagledaj se. Nasmej se i kaži "Vidim te".




петак, 21. јун 2013.

O poštenju i utopizmu



Danas sam pročitala jednu rečenicu koja me je baš naterala na razmišljanje. Da se razumemo, razmišljam ja stalno. Mislim da svi stalno razmišljaju. Čak i oni za koje mislimo da ne razmišljaju, rade oni to, ali ne na drugima shavtljiv način. Možda je tačnije da kažem da sam se zamislila.

Jedan talentovani dizajner javno je priznao da će pokloniti logo koji radi jednoj studentskoj organizaciji i duboko iskreno dodao: "Majka bi bila ponosna na mene, ali problem je što od poštenja može da se umre".

Ne znam zašto sam se odmah setila čuvene akcije postitovske Jugoslavije "Imaš kuću, vrati stan" i potonjeg "Zajma za preporod Srbije", a odmah nakon toga i miliona ljudi koji su godinama uredno plaćali RTS pretplatu da bi sada sve to bilo puj-pike-ne važi.

U kom trenutku tačno nam se dogodilo da se poštenje i biti fer u životu izjednači s glupošću? U kom tačno trenutku je prestalo da nam bude važno da li je neko iz poštene kuće? U kom trenutku tačno smo počeli da se divimo ili zavidimo onima koji imaju talenat da budu nepošteni i u manjem ili većem obimu nekog prevedu žednog preko vode, da nekog preveslaju? Ne, nije ovo priča o Srbiji i politici u njoj. Ovo je priča o nama ljudima.

Pripadam generaciji Titovih pionira. Moj deda je bio komunista u pravom smislu te reči. Partizan. Doneo je sa Sremskog fronta dva ordena. Posle rata putovao je po celoj FNRJ i držao političku nastavu. Povukao se iz cele te zavrzlame kada je video kako se mulja na jednoj lepoj ideji kao što je komunizam i vratio se u svoje selo u Banatu, posvetio se svom mesarskom zanatu i čitanju knjiga. Ceo život je čitao Politiku, uredno plaćao račune i vozio bicikl iako je imao popriličnu ušteđevinu. Na njegovoj sahrani bilo je neverovatno mnogo ljudi koji su se međusobno došaptavali kako je bio pošten čovek. U realnosti, te davne 1988. godine kada je izdahnuo, on je bio zbog tog svog poštenja poštovan čovek. Danas bi bio budala.



Budimir i Evica Novičić, Sremska Mitrovica, 1946.

Da li se poštenje uči ili se s njim prosto rodimo? Ne znam... I šta je uopšte poštenje? Englezi za poštenje imaju dve reči - fairness i honesty. Ono u sebi sadrži i ne ukradi i ne laži i ne varaj. Budi fer. Budi iskren. Čini dobra dela i ne očekuj ništa za uzvrat. Pomozi kad možeš, ne odmaži kad ne moraš. Ne budi alav i pohlepan. Ne iskorišćavaj ljude za svoje interese. Daruj. Budi odgovoran prema sebi podjednako kao i prema drugima. Ili obrnuto. Mirno spavaj.
Ne želim da verujem da će poštenje u ljudima izumreti. Verujem da će ono opet biti popularno i poželjno. Možda ja to ne doživim, ali verujem da moje dete i njena generacija hoće. Verujem u hipstere koji će promeniti svet. Karikiram, ali ako sve više mladih istražuje tehnološku prošlost, kupuje vokmene i kasete na buvljacima, raskupusane knjige i ostale relikvije prošlih vremena, da će negde u nekoj second hand radnji naleteti na poštenje kome će jedino biti potrebno da neko oduva prašinu s njega i da bude kao novo i  upotrebljivo.

Verujem da je sve ovo nepoštenje koje nas okružuje neki teži oblik gripa izazvan nedostatkom novca. Kapitalizmom kao takvim. Nemam dokaza, ali osećam da se isti polako urušava. Sporo, ali sigurno. Sporadično isplivavaju priče o ljudima koji žive bez novca, hrane se onim što nađu u prirodi ili dobiju od nekog. Ljudi se polako, ali sigurno vraćaju u sela, okreću se prirodi i za hranu i za lek i za energiju. Umetnici polako prestaju da, u savezu sa posrednicima, određuju cenu svojoj umetnosti i pozivaju ljude da ako žele doniraju novac onoliko koliko oni misle da to što vide, čuju ili pročitaju vredi. Ovim nepoštenim takvi ljudi su budale. Mnogim ljudima koje poznajem i meni nisu. Zaigra nam srce još uvek na dobrotu i plemenitost, na poštenje i čestitost, na fairplay i iskrenost.

Ima nade. Novi svetski poredak je neminovan. Utopista sam znam. I komunista na dedu.

недеља, 7. април 2013.

Tako su nas majke učile

Žene su kompleksna bića. Evolucija nas je takvim napravila. Za početak vidimo svet drugačije od muškaraca. Fizički. Još iz vremena pećine. Muškarci su išli u lov. Njihov posao je bio da donesu hranu, dakle da ulove životinju. Da biste ulovili životinju potrebni su koncentracija i fokus. Da tražiš i vidiš samo jedno. Za to vreme, žene su bile u pećini ili ispred nje. Njihov posao je bio da paze. Na sebe i decu. Na divlje zveri koje mogu da nju i decu ugroze dok one pripremaju hranu. Ako su išle u polje da prikupe biljke isto su morale da rade. Njihov vidokurg bio je širok kao wide screen.

I ta razlika u vidokrugu se raširila na sve svere života muške i ženske jedinke. Verujem da muškarce i žene upravo to suštinski razlikuje i da odatle ide i sve drugo. U toj razlici leže sve disfunkcije i sva kompatibilnost između muškaraca i žena. Sve ljubavi i mržnje, sva razumevanja i nerazumevanja, sve lepo i sve ružno, svi principi. Principi života, nauke, religije, umetnosti, prirode. U toj prostoj i jednostavnoj stvari. Muški vid versus/i ženski vid.Odatle idu osećanja, odatle idu misli. Fokus versus disperzija.

Sva ljudska bića nose u sebi oba pola, nose i muški i ženski princip. Nose majku i nose oca. Nose fokus i nose disperziju. Naizmenično se privoljuju jednom ili drugom carstvu, od čega je jedno uvek veće od drugog, dominantnije, u telu i umu komotnije.

U toku svog razvoja čovek pokupi svašta. Prvo kupi od majke i oca. Oni postavljaju emocionalno drvo, kreiraju uverenja. Onda ide šire okruženje, počevši od baba i deda, vršnjaka, kulture u kojoj žive, onog što uče u školi i dalje kroz život iz drugih odnosa, ali taj osnovni patern je uvek prisutan.

Da li ćemo uvek uzročnika događaja u svojim životima tražiti samo u sebi, samo u drugima ili malo u jednom i malo u drugom i stalno vagati, suštinski je patern koji preuzimamo od svojih roditelja. Od tog paterna zavisi da li ćemo svoje roditelje razumeti i opraštati im ili ne. Da li ćemo razumeti sebe i opršatati sebi. Da li ćemo razumeti druge i opraštati im. Čak i kad ljudi čine zaista strašne stvari. Kada ubiju. Kada osakate. Kada siluju. Kada da fizički, psihički i emocionalno zlostavljaju.

Zbog disperzivnog vida i šire slike, verujem da na ženama leži veća odgovornost za sopstvene, živote svoje dece, društva i prirode. Najveći neprijatelj žena na ovoj planeti nisu muškarci već druge žene. Ovde ne pričam o površnoj ljubomori i zavisti koje žene osećaju prema drugoj, već o suštinskom zlu koje žene jedna drugoj čine. Davno je žena naučila da ako ima bar jednog sina  biće poštovana više nego ako ima žensku decu. Taj osećaj poštovanja muškaraca što je na svet donela još jednog muškarca, učinilo je da žena postane veći borac za muškarca od njega samog i veći neprijatelj žena od muškarca. Tu je koren. Tu je seme svih silovanja, ubistava i sakaćenja žena. Tu je koren problema, tu je i rešenje. Zato nisam feministkinja i nikad neću biti.

Da li ste nekada čuli da se za žensko dete kaže “tuđa kuća”? To nije smislio muškarac. On ima fokus. To je smislila žena koja ima širu sliku. Žene su te koje održavaju tradiciju, ne muškarci. Žena je ta koja će da osudi drugi ženu po svakoj osnovi. Žena je smislila reč “kurva”, ne muškarac. Žena čuva teritoriju/pećinu, ne muškarac. Žena vaspitava decu, ne muškarac. Žena je ta koja kodira.  “Ćuti. Trpi. Budi dobra i umiljata” kaže ćerki. “Nemoj da plačeš, hoćeš svi da ti se smeju” kaže sinu.  Žene su surovije od muškaraca. U Africi majke seku klitorise svojim ćerkama kada navrše 10. U Indiji svekrve svoje snaje polivaju vrelim uljem. U Kini majke daju 20 dolara babicama da im ubiju ženske bebe odmah po rođenju. A u Srbiji? Pa, okrenite se oko sebe. Pogledajte svoju majku.

Muško nasilje nad ženama samo je refleksija ženskog straha da se prekrše nepisana pravila, da se prekrši tradicija, da se ima sigurnost. Jer tako su nas majke učile, a njih njihove majke, a njih njihove majke.

Razumeti i oprostiti i napraviti drugačije. Po cenu da vas osude. I majka i baba i ćerka.


среда, 27. март 2013.

Život je samo do pola kad nema rock'n'roll-a

Pamet je relativna stvar. Potpisujem! Ponekad se osećam kao ludi naučnik koji ume da napravi raketu, ali ne ume da vozi auto. Sve što je matematika i fizika, nema problema. Čim se ubacim u praktiku, bagujem. I ja bih sad matematički da dođem do zaključka, al' ne može, brale. Nema formula. Nema definicija. Ili ima, ali je na klimavim nogama. Prodaje se kao aksiom koji se ne dokazuje. A meni su potrebni dokazi da verujem!

I šta je uopšte merilo pameti. Imate ljude koji znaju napamet ceo svoj telefonski imenik, ali ne mogu bez papira i olovke da izračunaju zbir dva dvocifrena broja. Jedan faktor inteligencije razvijen, drugi totalno zakržljao. Nekad smo imali inteligenciju i tačka. Sada imamo emocionalnu inteligenciju, pa socijalnu inteligenciju. One koji su super inteligentni, ali ne mogu s ljudima ili ne mogu ni sa samim sobom.

Ima onih koji tvrde da je život jednostavan kao 1+1 = 2, i onih koji kažu, a ne, nije to baš tako. I ko je tu pametan, a ko je glup? Ko je dobar, a ko je loš? Gde se završava crno i počinje belo? Moral neću ni da pominjem!

I sve te knjige. Razne. Nekad se znalo, ne može svako da napiše knjigu. Knjiga je bila uzvišena stvar. Knjiga se poštovala. Od nje se mnogo očekivalo. Najviše nešto pametno. Danas svako može da napiše knjigu. To je valjda zbog interneta. Sloboda govora i pisanja nikad nije bila veća, šta god mi mislili. Reči se prosipaju na sve strane. Besplatne su. More reči. Ma, kakvo more! OKEAN!

I nije ovo žal za nekim drugim prošlim vremenima. Jok, more! Jer i sećanje je relativna stvar. Selektovano i secirano na komadiće izvučene iz konteksta. Percepcija je svima drugačija. Svako vidi svoju verziju pojava i ima svoju mentalnu mapu, kaže nauka. I istina je onda relativna stvar.
I sad se ti snađi, prijatelju. Plivaj.

Slušaj, gledaj, razmišljaj zašto je ovo ovako, a ono onako. Da sam ja neka vlast, ja bih deci u školi ukinula matematiku. Života mi! Ne zato što je teška. Uopšte nije. Vrlo je jednostavna. Ukinula bih je jer zbunjuje. Nigde u životu nećete naći formulu tipa ako ovo uradim ovako dobijam taj i taj rezultat. Nema! To ne postoji! To što govore o ovome. Propaganda! Nije istina!

Dobri matematičari su napeti i u životu se loše snalaze. Videla sto puta. Čuj videla, znam, jedna sam od njih. Da ima neko reset dugme što bi to bilo dobro. Da bar mogu da pozatvram sve prozore, isključim se, ponovo uključim, otvorim prozore i sve da besprekorno radi. Da mogu da uradim jedan format C. Disk clean up. Ne mere. Mogu samo neki update da organizujem i to je to.


I da slušam muziku. Eto to mogu. Jer "život je samo do pola, kad nema rock'n'roll-a" što bi rekaa Milić Vukašinović.