недеља, 7. април 2013.

Tako su nas majke učile

Žene su kompleksna bića. Evolucija nas je takvim napravila. Za početak vidimo svet drugačije od muškaraca. Fizički. Još iz vremena pećine. Muškarci su išli u lov. Njihov posao je bio da donesu hranu, dakle da ulove životinju. Da biste ulovili životinju potrebni su koncentracija i fokus. Da tražiš i vidiš samo jedno. Za to vreme, žene su bile u pećini ili ispred nje. Njihov posao je bio da paze. Na sebe i decu. Na divlje zveri koje mogu da nju i decu ugroze dok one pripremaju hranu. Ako su išle u polje da prikupe biljke isto su morale da rade. Njihov vidokurg bio je širok kao wide screen.

I ta razlika u vidokrugu se raširila na sve svere života muške i ženske jedinke. Verujem da muškarce i žene upravo to suštinski razlikuje i da odatle ide i sve drugo. U toj razlici leže sve disfunkcije i sva kompatibilnost između muškaraca i žena. Sve ljubavi i mržnje, sva razumevanja i nerazumevanja, sve lepo i sve ružno, svi principi. Principi života, nauke, religije, umetnosti, prirode. U toj prostoj i jednostavnoj stvari. Muški vid versus/i ženski vid.Odatle idu osećanja, odatle idu misli. Fokus versus disperzija.

Sva ljudska bića nose u sebi oba pola, nose i muški i ženski princip. Nose majku i nose oca. Nose fokus i nose disperziju. Naizmenično se privoljuju jednom ili drugom carstvu, od čega je jedno uvek veće od drugog, dominantnije, u telu i umu komotnije.

U toku svog razvoja čovek pokupi svašta. Prvo kupi od majke i oca. Oni postavljaju emocionalno drvo, kreiraju uverenja. Onda ide šire okruženje, počevši od baba i deda, vršnjaka, kulture u kojoj žive, onog što uče u školi i dalje kroz život iz drugih odnosa, ali taj osnovni patern je uvek prisutan.

Da li ćemo uvek uzročnika događaja u svojim životima tražiti samo u sebi, samo u drugima ili malo u jednom i malo u drugom i stalno vagati, suštinski je patern koji preuzimamo od svojih roditelja. Od tog paterna zavisi da li ćemo svoje roditelje razumeti i opraštati im ili ne. Da li ćemo razumeti sebe i opršatati sebi. Da li ćemo razumeti druge i opraštati im. Čak i kad ljudi čine zaista strašne stvari. Kada ubiju. Kada osakate. Kada siluju. Kada da fizički, psihički i emocionalno zlostavljaju.

Zbog disperzivnog vida i šire slike, verujem da na ženama leži veća odgovornost za sopstvene, živote svoje dece, društva i prirode. Najveći neprijatelj žena na ovoj planeti nisu muškarci već druge žene. Ovde ne pričam o površnoj ljubomori i zavisti koje žene osećaju prema drugoj, već o suštinskom zlu koje žene jedna drugoj čine. Davno je žena naučila da ako ima bar jednog sina  biće poštovana više nego ako ima žensku decu. Taj osećaj poštovanja muškaraca što je na svet donela još jednog muškarca, učinilo je da žena postane veći borac za muškarca od njega samog i veći neprijatelj žena od muškarca. Tu je koren. Tu je seme svih silovanja, ubistava i sakaćenja žena. Tu je koren problema, tu je i rešenje. Zato nisam feministkinja i nikad neću biti.

Da li ste nekada čuli da se za žensko dete kaže “tuđa kuća”? To nije smislio muškarac. On ima fokus. To je smislila žena koja ima širu sliku. Žene su te koje održavaju tradiciju, ne muškarci. Žena je ta koja će da osudi drugi ženu po svakoj osnovi. Žena je smislila reč “kurva”, ne muškarac. Žena čuva teritoriju/pećinu, ne muškarac. Žena vaspitava decu, ne muškarac. Žena je ta koja kodira.  “Ćuti. Trpi. Budi dobra i umiljata” kaže ćerki. “Nemoj da plačeš, hoćeš svi da ti se smeju” kaže sinu.  Žene su surovije od muškaraca. U Africi majke seku klitorise svojim ćerkama kada navrše 10. U Indiji svekrve svoje snaje polivaju vrelim uljem. U Kini majke daju 20 dolara babicama da im ubiju ženske bebe odmah po rođenju. A u Srbiji? Pa, okrenite se oko sebe. Pogledajte svoju majku.

Muško nasilje nad ženama samo je refleksija ženskog straha da se prekrše nepisana pravila, da se prekrši tradicija, da se ima sigurnost. Jer tako su nas majke učile, a njih njihove majke, a njih njihove majke.

Razumeti i oprostiti i napraviti drugačije. Po cenu da vas osude. I majka i baba i ćerka.