недеља, 21. јун 2015.

Kad je Hari sreo Sali

Ne verujem u muško-ženska prijateljstva, osim ako neko od to dvoje nije gej. Latetntno ili osvedočeno.

Toga nema ni na filmu. Neko tu uvek ima skrivene namere. UVEK! Poznanici različitog pola, da. Kolege različitog pola, da. Ali prijatelji, ne. 

Površnost da. Poznavanje, ono suštinsko, koje počinje željom da sa nekim uspostavite dublji odnos ne može za cilj da ima prijateljstvo. Kafenisanja, četovanja, dopisivanja. Come on. Nismo deca. Komunizam je propopao, a sa njim koncept druga i drugarice.

„Mator“ čovek ne može da ima prijateljicu, a „matora“ žena prijatelja, osim ako već nešto nije bilo među njima, pa je izbledela telesna i emotivna želja, a ostalo poznavanje onog drugog u dušu, pa je to preraslo u odnos najsličniji ljubavi majke/oca prema ludom detetu :)

Svako ko bude rekao drugačije ili nije svestan ili laže. I sebe i druge.

Setite se filma „Šećerna vodica“. „Mi smo kao drugari, super pilule i to“. „Kad je Hari sreo Sali“, „Venčanje mog najbolje prijatelja“. Da nabrajam još?

Da se razumemo, niko tu nije kriv. Priroda je tako odredila. Mnogo više ljudi šeta ulicama i zamišlja druge ljude gole, nego što biste i pomislili. Svaki kontakt između osobe muškog i ženskog pola ne može bez „ŠBBKBB“ momenta (prim. aut. ŠtaBiBioKadBiBilo). To je tako normalno i prirodno. Moral i nepisana društvena pravila su u drugoj koloni. Pod B.

Da nije tako bilo bi apsolutno prihvatljivo da se vaš najbolji prijatelj druži sa vašom ženom, a da vi mirno spavate, a vaša najbolja prijateljica sa vašim mužem. Da budu „kao drugari, super pilule i to“. Nije prirodno, je l' da? I one fore, to mi je drug /drugarica iz srednje škole. Really?! To što ste ostali samo „drugari“ govori da tu neko nije imao hrabrosti i to je sve.

Mislim da od ovih koji govore „ona/on mi je samo prijatelj/prijateljica“ nema većih licimura. Dobro, ima, ali sad ne pričamo o njima.

Kad se dvoje ljudi sretnu skeniranje je neminovno i automatsko. Nebitno gde i u kojim okolnostima. To je nesvesna radnja. Kao disanje. Dolazi do simpatije ili antipatije. Nesvesno. Posmatrate kroz svoje filtere i nekog možete da nedužno diskvalifikujete samo zato što vas je podsetio/la na nešto od pre, kao i da ga/je favorizujete iz istih razloga. I to je tako. Sve drugo je racionalnizacija u plus ili minus.

Posle prvog skeniranja ima milion stvari koje su u igri. Erik Bern je napisao knjigu „Šta kažete posle zdravo“. Nikako da je pročitam. Sve se nešto mislim da bih tamo našla svašta što bi mi posle samo zakomplikovalo već hiper senzibilnu percepciju ljudi i života. Ali kako čovek uvek treba da ide prema onome što ga plaši, jer tamo sigurno leži neki važan odgovor, javno obećavam da ću je u ovoj godini pročitati.

A vama preporučujem da razmislite zašto je nekom prijatno u vašem društvu ili vama u nečijem ali ste samo prijatelji. Ko tu igra neku igru – vi ili taj neko? I odvažite se da kažete šta mislite. Među prijateljima ne bi trebalo da bude tajni, je l' tako?

Prijatelj je neko zaista poseban. Prijatelj je srodna duša. Najjednostavniji i najčistiji osećaj ljubavi oslobođen od očekivanja. Ako ste s nekim prijatelj zato što nešto očekujte, zapitajte se da li bi to što očekujete vi mogli da pružite tom nekom. Ako biste mogli, onda OK. Nađite sebi slične.

Prijatelj je osoba za koju znate da može da ne bude OK, ali da je to vama OK jer je vaš prijatelj. Da ćete mu to i reći. Prijatelj je onaj ko ume da te „ošamari“ kad ti je „šamar“ potreban i zagrli i ćuti, kad ti baš to treba, jer šta tu ima da se priča kad se sve zna.

Prijatelj je blisko biće. S prijateljem može da se spava u istom krevetu posle žurke i da se priča do duboko u noć, kao na ekskurziji. Da li vi možete sa svojom prijateljicom ovo da radite, a muško ste? I da li vi, drage dame, možete ovo da radite sa svojim prijateljima, a da vas hormoni i feromoni ne uznemiravaju.

Možda. Uz tešku muku. Zato budite oprezni sa rečima i definicijama. Ako već koristite nečije vreme, nazovite to pravim imenom. Fer je.

Ako nekog pitate kako je i zaista vas zanima kako je i želite da vas neko poseban pita kako ste, zapitajte zašto to želite. Zašto vam je važno da to znate i da taj neko ili ta neka zna kako ste vi? Jer ste drugari? Yeah, right...


недеља, 14. јун 2015.

Posle ljubavi ostaje hvala

Momo Kapor je jednom davno divno napisao "Posle ljubavi ostaje rečenica: 'Divno izgledaš, nisi se ništa promenila…' i 'Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona'." 

Baš to. To ostaje. Posle ljubavi ne ostaje mržnja. Posle ljubavi ostaje zahvalnost. Zahvalnost za sve lepo što se dogodilo. Što je ljubav veća, to je zahvalnost veća. Ako je neka mala ljubav, onda ostaje mala zahvalnost. Ima i takvih. Shvatite posle nekog kratkog vremena da ne možete zajedno, da ste nekompatibilni, da mislite drugačije, ali su osećanja ipak postojala, to mu onda dođe kao neka mala ljubav. Zvuči smešno, ali nije. Ako ljubav dugo traje onda je velika, ako traje kratko onda je mala. Ali, je i dalje ljubav.

Je l' teško voleti? Pa, nije. Malo se opustiš i eto je. Uvuče ti se neko pod kožu, a nisi se ni okrenuo. Kliknete. Neko nešto kaže i ostavi vas zatečenim jer to nikad niko nije rekao osim vas. Kako to zna? Odakle njemu moja rečenica koju nikad od mene nije čuo, a ja sam je toliko puta izgovorila. I tako sedite danima i satima i pričate. O svemu i svačemu. Šta biste želeli onog jednog dana kad taj jedan dan dođe. O tome šta vam je važno. Šta volite, šta ne volite. Pa, se upustite u fizičko. Pa, se istražujete, jer svako je drugačiji. 

I tako prolaze dani. Vidite se. Čujete se. Grlite se. Ljubite se. I nekako se ljubav uvuče. Niste ni primetili. I šta god radili, dan vam se nekako pretvori u one trenutke kad ćete se čuti i videti. Polako sve počinje oko toga da se vrti. Pa, vas tako malo pritiska u grudima kad se ne čujete i ne vidite. Pa, ste malo nervozni. Srce kuca malo jače. Mozak radi malo brže. Juri krv. 

U zrelim godinama više nema zaljubljivanja. Ima samo onoga neko prija i neko ne prija. Nema "ne mogu da živim bez tebe" jer ste već toliko puta preživeli kad ste mislili da nećete. Nema, "ne mogu da učim jer stalno mislim na tebe", jer više niste ni u školi ni na fakultetu, nego ste na poslu od koga plaćate račune i hranu. Nema nesanice, jer znate da kakav god da je problem, sutra je novi dan i znate da je jutro pametnije od večeri. I kad nešto krene po zlu, ne ćutite nego kažete jasno i glasno, "ovo hoću, a ovo, izvini, neću". I ako nešto ne može, onda lepo kažete "hvala" i odete.

I to hvala je iskreno. Nije ono cinično. Ono kad ste kivni na nekog drugog što nije ono što biste želeli da jeste i ne ponaša se onako kako biste voleli da se ponaša, bez obzira šta je tome razlog. Lepo osetite neku zahvalnost za sve lepo i zaboravite sve ružno i idete dalje. Jer znate da nisu svi ljudi jedni za druge. I to nema veze sa onim "suprotnosti se privlače", nema veze ni sa natalnom kartom, ni sa Bogom, ima veze sa životom. Ima veze sa tajmingom. Jer, koliko puta vam se desilo da nekog ne vidite nikad i onda odjednom taj neko vam postane vidljiv. Skrene pažnju na sebe, a ranije ga niste ni primećivali. Znate nekog godinama, ali nikad o njemu niste razmišljali u bilo kakvom emotivnom kontekstu. I onda vam se desi.

Sve i da nikad niste izgovorili "volim te" to ne znači da to "volim te" nikad niste osećali. Možda nije stiglo da se razvije u veliko "volim te", ali je sigurno bilo volim kad radimo to i to. Volim kad ćutimo zajedno. Volim kad se vozimo zajedno. Volim kad slušamo muziku zajedno. Volim kad spavamo zajedno. Volim kad se probudimo zajedno. Ne mora nikad da se kaže, ali ako se sve to voli, onda je ljubav tu.

I kad ona ode, ostaje hvala za sve to što ste voleli. Negde ode sve ružno i ostano samo to lepo i zahvalnost za nju.

Od "volim" ostane "hvala". 

Jasno i čisto "hvala" kao što je i bilo "volim".

Ostane "'Divno izgledaš, nisi se ništa promenila…' i 'Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona'." 

No hard feelings, just thank you.