петак, 3. април 2015.

Bicikl, drvo i kamen

Postoje ljudi koji su kao bicikl – gde ih ostaviš tu ih i nađeš. Nepomični. Statični. Statisti svog sopstvenog života. Neko drugi ih “vozi”, neko drugi ih “parkira”, drugi im “podmazuje lanac” i “krpi gume” kad puknu. Tim ljudima se ponekad desi i da ih ukradu i onda “novi vlasnik” nastavi da radi sve što i prethodni ili ih baci na đubre da ih neko drugi uzme.

Postoje ljudi koji su kao biljke. Poseješ ih ili posadiš negde i oni rastu. Među njima ima onih koji su nežni i bez brige i ljubavi ne mogu. Prosto uvenu. A ima i onih koji su samonikli. Džigljaju uprkos nedostatku “hrane i vode”. Žilavi. Otporni. Sa dubikam korenima. Gosrostasi među biljkama. Baobabi. Postoje i kaktusi. Mekani iznutra, a spolja bodu. Oni kojima malo treba i malo daju, ali njihovi sokovi umeju da leče i utole žeđ.

Postoje ljudi koji su kamenje. Ono veliko koje odoleva zubu vremena, kiši, mrazu, Suncu, vodi. Gromade. Stabilni. Jaki. “Postojani kao klisurine”. I postoje kamičci koji se kotrljaju. Budu negde neko vreme i onda dune neki jak vetar ili padne neka velika kiša, bude neka velika oluja i oni se otkotrljaju i tako do sledeće oluje.

I ne postoje ispravni i neispravni ljudi i njihovi oblici. Postoji samo lepota različistosti koja ovu planetu čini tako lepom i začuđujućom. I svi smo mi i bicikl i biljka i kamen u različitim periodima svojih života. Neko prođe kroz sve faze, a neko prepozna svoj oblik i grčevito ga se drži verujući da baš u tom obliku leži njegovo spasenje.

Lično, oduvek sam najviše poštovala one koji su prošli sve faze i na kraju postali kamičci svesni da je jedina konstata u životu stalna promena. Ne, nisu oni kameleoni. Samo su se oslobodili svog ega. Zato spolja izgledaju tako mali, ali su iznutra zadržali konfiguraciju kamena – one stene od koje su se odvojili i krenuli da se kotrljaju. Ostanu oni s vremena na vreme na nekom mestu i duže nego što bi trebalo, samo da bi sačekali svoju oluju da ih ponese. Oluja za njih nije izvor straha. Oluja je za njih nova nada. Novi tok. Novi skok. Novo mesto. Neko novo prostranstvo na kome još nisu bili i koje budi gotovo detinju začudnost i upitanost. Da li ja mogu tamo? Da li ja mogu tako? Da li ja mogu to novo prostranstvo?

Od svih ljudi, kamičci najviše poštuju. Druge ljudske oblike, život, prirodu, vreme, prilike i ”neprilike”. Najviše se kreću, najviše saznaju. Što više znaju, to više vole. Što više vole, to su življi. Što su življi, to su manje tužni. Što su manje tužni, to se više raduju. Što se više raduju, to se više rađaju. Što se više rađaju, sve ih više ima. Što ih više ima, sve više postoje.

Prošetajte ovih dana. Sami. Ćutke. Razgledajte svoje prostranstvo. Krajičkom oka pogledajte neku staru ogradu obraslu u bršljane, neku pokošenu travu, svoje prste i kamičke pored trotoara ili staze. Sagnite se i uzmite jedan. Za uspomenu na samo vaše vreme, na taj dan, na taj trenutak. I dok budete stavljali kamičak u džep kaputa, taj trenutak je već prošao i više se nikad neće vratiti. Ostaće vam samo uspemena na njega i milioni kamičaka pored vašeg puta kojim hodate da vas podseti da sutra nije obećano i da vredi samo ono što je danas.