недеља, 30. јун 2013.

Vidim te

Volim da posmatram ljude. Na ulici, u prevozu, na pijaci. Ljude koji stoje, sede, ne govore. Volim da gledam ljude dok ćute.

I svako lice je drugačije. Oči, nos, usta, brada. I svako telo je drugačije. Prsti, stopala, strukovi. Svako drugačije hoda. Svako drugačije stoji.

Svojevremeno mi je to bila glavna zabava na velikim i dugim sastancima. Da posmatram ljude kako se igraju olovkom, kako crtaju u svojim notesima krugove i kvadrate, cvetiće, oči, ispisuju svoja imena. Kako se češkaju i nameštaju garderobu kada dođe njihov red da nešto kažu. U kom položaju su im ruke, gde gledaju i kako. Ljudi su najinteresantnije knjige.

Ljudi su lepi. Svi. Lepi su kad se smeju i ako nemaju sve pravilne zube i sve zube na broju. Lepi su kad grickaju nokte, kad nervozno čekaju i gledaju na sat, kad brzo kucaju poruke u mobilnom, kad zamišljeno gledaju u daljinu, kad se znoje i kad čkilje od ledenog vetra, kad su mokri od kiše. Ljudi su lepi i kad ne mirišu lepo i kad im je garderoba pohabana i prljava. Ruke su im lepe i kad su ispucale i prljave. Lica su im lepa i kad su išarana ožiljcima i borama.

Lepi su u svojoj različitosti, u tome što od mlijarde ljudi na ovom svetu ne postoji duplikat i što je svaki čovek svet za sebe koji svuda sa sobom nosi. Milijarde svetova!

I svaki put kad dvoje ljudi jedno drugom kažu "Dobar dan" njihovi svetovi se dodirnu. Dodirnu im se granice tih nevidljivih prostranstava. Pogledaju se. I svaki od tih svetova ima svoju gravitaciju, minska polja, zelene, cvetne livade i nebo. Nekad potpuno plavo bez i jednog oblaka, nekad modro, noćno. Nekad sa mnoštvom zvezda. Nekad ti svetovi imaju reke i mora, a nekad pustinju. Nekad su ti svetovi sivi betonski blokovi sa samo jednim teškim metalnim vratima. Zaključanim. Nekad u tim svetovima ima i životinja, nekad divljih, a nekad pripitomljenih. Nekad ima biljaka, onih cvetnih i onih sa bodljama. I svaki svet ima svoje Sunce i svoj Mesec. Zamislite. Milijardu Sunaca i milijardu Meseca!

Ima svetova čije su granice niske drvene ograde koje se lako preskaču. Staneš na ivicu i ispred tebe ravnica, široka i dugačka u nedogled. Prosto te mami da preskočiš ogradu i da potrčiš. Ima svetova na čijim granicama su bodljikave žice. Svuda metalni znakovi "Opasno po život" i "Privatan posed".

Ni u jednom od tih svetova ne može stalno da pada kiša i da sija sunce. Vreme se stalno smenjuje. U dužim ili kraćim intervalima. Ne može stalno da bude led i ne može stalno da sve cveta, ma šta vlasnici tih svetova mislili i želeli. I nema vremesnke prognoze za tvoj svet. I nema udžbenika "World - How to" i "World for dummies".

I kako rasteš i tvoj svet raste. Kad si mali, vlasnik si malog sveta. Što si stariji tvoj svet je veći. U njemu su sve ulice kojima si ikad hodao, delovi svetova ljudi koje si sretao, delovi svetova koje si pročitao u knjigama, snimci svetova filmova koje si gledao, zvukovi svetova koje si slušao, boje slika koje si video...

I kad sretneš nekog, zastani. Baci pogled preko ograde. Zagledaj se. Nasmej se i kaži "Vidim te".




петак, 21. јун 2013.

O poštenju i utopizmu



Danas sam pročitala jednu rečenicu koja me je baš naterala na razmišljanje. Da se razumemo, razmišljam ja stalno. Mislim da svi stalno razmišljaju. Čak i oni za koje mislimo da ne razmišljaju, rade oni to, ali ne na drugima shavtljiv način. Možda je tačnije da kažem da sam se zamislila.

Jedan talentovani dizajner javno je priznao da će pokloniti logo koji radi jednoj studentskoj organizaciji i duboko iskreno dodao: "Majka bi bila ponosna na mene, ali problem je što od poštenja može da se umre".

Ne znam zašto sam se odmah setila čuvene akcije postitovske Jugoslavije "Imaš kuću, vrati stan" i potonjeg "Zajma za preporod Srbije", a odmah nakon toga i miliona ljudi koji su godinama uredno plaćali RTS pretplatu da bi sada sve to bilo puj-pike-ne važi.

U kom trenutku tačno nam se dogodilo da se poštenje i biti fer u životu izjednači s glupošću? U kom tačno trenutku je prestalo da nam bude važno da li je neko iz poštene kuće? U kom trenutku tačno smo počeli da se divimo ili zavidimo onima koji imaju talenat da budu nepošteni i u manjem ili većem obimu nekog prevedu žednog preko vode, da nekog preveslaju? Ne, nije ovo priča o Srbiji i politici u njoj. Ovo je priča o nama ljudima.

Pripadam generaciji Titovih pionira. Moj deda je bio komunista u pravom smislu te reči. Partizan. Doneo je sa Sremskog fronta dva ordena. Posle rata putovao je po celoj FNRJ i držao političku nastavu. Povukao se iz cele te zavrzlame kada je video kako se mulja na jednoj lepoj ideji kao što je komunizam i vratio se u svoje selo u Banatu, posvetio se svom mesarskom zanatu i čitanju knjiga. Ceo život je čitao Politiku, uredno plaćao račune i vozio bicikl iako je imao popriličnu ušteđevinu. Na njegovoj sahrani bilo je neverovatno mnogo ljudi koji su se međusobno došaptavali kako je bio pošten čovek. U realnosti, te davne 1988. godine kada je izdahnuo, on je bio zbog tog svog poštenja poštovan čovek. Danas bi bio budala.



Budimir i Evica Novičić, Sremska Mitrovica, 1946.

Da li se poštenje uči ili se s njim prosto rodimo? Ne znam... I šta je uopšte poštenje? Englezi za poštenje imaju dve reči - fairness i honesty. Ono u sebi sadrži i ne ukradi i ne laži i ne varaj. Budi fer. Budi iskren. Čini dobra dela i ne očekuj ništa za uzvrat. Pomozi kad možeš, ne odmaži kad ne moraš. Ne budi alav i pohlepan. Ne iskorišćavaj ljude za svoje interese. Daruj. Budi odgovoran prema sebi podjednako kao i prema drugima. Ili obrnuto. Mirno spavaj.
Ne želim da verujem da će poštenje u ljudima izumreti. Verujem da će ono opet biti popularno i poželjno. Možda ja to ne doživim, ali verujem da moje dete i njena generacija hoće. Verujem u hipstere koji će promeniti svet. Karikiram, ali ako sve više mladih istražuje tehnološku prošlost, kupuje vokmene i kasete na buvljacima, raskupusane knjige i ostale relikvije prošlih vremena, da će negde u nekoj second hand radnji naleteti na poštenje kome će jedino biti potrebno da neko oduva prašinu s njega i da bude kao novo i  upotrebljivo.

Verujem da je sve ovo nepoštenje koje nas okružuje neki teži oblik gripa izazvan nedostatkom novca. Kapitalizmom kao takvim. Nemam dokaza, ali osećam da se isti polako urušava. Sporo, ali sigurno. Sporadično isplivavaju priče o ljudima koji žive bez novca, hrane se onim što nađu u prirodi ili dobiju od nekog. Ljudi se polako, ali sigurno vraćaju u sela, okreću se prirodi i za hranu i za lek i za energiju. Umetnici polako prestaju da, u savezu sa posrednicima, određuju cenu svojoj umetnosti i pozivaju ljude da ako žele doniraju novac onoliko koliko oni misle da to što vide, čuju ili pročitaju vredi. Ovim nepoštenim takvi ljudi su budale. Mnogim ljudima koje poznajem i meni nisu. Zaigra nam srce još uvek na dobrotu i plemenitost, na poštenje i čestitost, na fairplay i iskrenost.

Ima nade. Novi svetski poredak je neminovan. Utopista sam znam. I komunista na dedu.