субота, 24. октобар 2015.

To vam je sve na nervnoj bazi

Koliko tačno želite da živite? Koliko dugo? 80, 90, 100, 110 godina? Koliko je života tačno dovoljno? Napravite ugovor sa sobom, potpišite ga i to je to. Toliko ste stvari u životu potpisali, što ne biste i ovaj dokument.

Drugo pitanje je šta vam je u životu važno. Šta vas raduje? Sedite tako neko jutro kad ustanete ili kad se negde nađete sami i papir i olovku, pa piši. Ako vas ništa posebno ne raduje, zar je onda bitno koliko ćete dugo živeti? Jer živeti i životariti nije isto. 

Fakat je da kad budete krenuli da ređate stvari koje vas raduju videćete da su to neke sitnice uglavnom, ali da ima i krupnih stvari, materijalnih. Ali, ako vam je spisak dovoljno dug i ako je srazmera bar negde pola-pola (nematerijalno-materijalno), videćete da ste skroz super. Ako vas raduje da se prošetate po suncu, zar je bitno kakve su vam cipele? Ako vas raduje jutarnja kafa, zar je bitno da li vam je šolja od porcelana? Ako vas raduje da čitate, zar je bitno da li ste knjigu kupili ili pozajmili? Ako vam je bitno, onda jbg.

Mnogo se ložimo na sreću i dug život. Onako, baš smo predani u tom stremljenju. Prosto, nisi savremen ako ne gutaš suplemente, jedeš gluten i slaninu i ne mlatiš se u nekom fitness  centru. Kao neki izrod da si. Gledaju te kao da si pao s Marsa. A šta ako vas miris hleba podseća na toplinu doma i to vas raduje? Šta ako vas miris znoja tera na povraćanje, pa samim tim i sala za vežbanje? Šta ako vam je gušt da zagrizete jabuku onako samo obrisanu o džemper, iz ruke, da se glasno čuje kako vam pod zubima zaškripi? Hoćete li se odreći svojih radosti zarad savremenosti?

Živimo u dobu kada je meso koje se kupuje u prodavnicama narokano hormonima, aditivima, a zemlja u kojoj raste povrće pesticidima i veštačkim đubrivima. Kada nam zakržljali paradajz prodaju po basnoslovnim cenama jer je organski, ono iz bašte. Ne možemo svi da se vratimo prirodi. Ne palimo se svi na to. Sviđa nam se "civilizacija", a divljina samo ponekad. "I šta mi, nindže, sad da radimo?" Ništa, brate mili. Da se malo opustimo i živimo. Jer nećete navući neku boleštinu od neorganske hrane i nesmotanog duvana. Razbolećete se od svojih misli pre nego od prskanih tikvica i adidas slanine. Jer, koliko ste puta čuli priče o stogodišnjacima koji i piju i puše? Nije to propaganda. Sećam se jedne moje drugarice čijoj baki su na samrtničkoj postelji jedva odlepili cigaretu sa usana, a imala je 92 kad je ošla s ovog sveta. Ljuštila je rakijicu svakodnevno najnormalnije.

Mnogo volim ono Selimovićevo "Boj se ovna, boj se govna. A kad ćeš živeti?" Pravo u suštinu! Verovatnoća da ćete se razboleti od neke nelečene emocionalne traume je 100 puta veća nego da će vam se to desiti od svinjskog pečenja. 

Tamo nekih osamdesetih, lekari su imali super poštapalicu za svaku tegobu zbog koje su ljudi kod njih dolazili. "To vam je sve na nervnoj bazi". Ljudi su mislili da ih ovi u belim mantilima zajebavaju. Onako, bezobrazno i eksplicitno. Strahovi, brige, tuga. Sve to razboli čoveka i krene da otkazuje onde gde ste najtanji. I zaboravite nasledne bolesti. Niste nasledili dijabetes od oca, već vam je emocionalni patern kao njegov. Niste nasledili gastritis od majke, nego strepite i gajite strahove kao i ona. Nešto ne možete da svarite. 

I da, najlakše je sanirati posledice, a zagrebati po površini da vidite šta tačno ima ispod što vas razboljeva, e to je već rudarski posao. Treba vam oprema za to. Duboke gumene čizme, šlem i na njemu lampa, HTZ rukavice, debela jakna i budak. I ko zna koliko dugo ima da se kopa dok se ne dođe do "blaga". Do toga zašto se gojite i od vazduha, zašto imate migrenu, zašto se budite sa gorušicom, a niste trudni, zašto imate proširene vene i tako u nedogled.

Zdrav si ako si u miru sa sobom i onim oko tebe. To što ćeš da trčiš 10 km svako jutro neće ti produžiti život još jednu deceniju. Pre ćeš da se navučeš na endorfin koji tvoj mozak luči dok trčiš i sam sebi postaneš diler. Ozbiljna zamena teza, je l' da? Al' nije za zameriti. Svako od nas radi najbolje što zna u datom trenutku. Da zna bolje, uradio bi.

Život je i kratak i dugačak u isto vreme. Ako vam je sve malo i nezadovoljni ste, prokleto je kratak. Ali ako umete da se radujete malim stvarima, gotovo da nema kraja. 

Da li će biti baš super ili strašan, izaberite sami. 

A ako tražite smisao života, odgovor je vrlo jednostavan. Život sam po sebi.





недеља, 13. септембар 2015.

Šljive, žileti i seksizam

I tako meni juče iskoči Mashable vest o nekoj cici koja je nekom baji dobrano odbrusila u ličnoj LinkedIn prepisci koju je on inicirao i napisao joj da joj je profilna "zanosna" i "da je odnela pobedu najlepše profilne na Linkedin-u koju je ikad video". Ona je posle toga nešto njega tužila i tu je svašta bilo.

Pre nekog vremena su se na Instagram-u pojavile fotografije devojke na čiju je garderobu "procurelo". Znate ono. Gadno. Menstrualna krv. Malo posle toga fotografije ženskih postporođajnih strija. Na tom istom Instagramu. Ove prve gadne fotke je Instagram oborio, ove druge manje gadne nije.

Za sve to vreme na Tumblr-u tinejdžeri postavljaju fotke ljubavnih ugruza (u narodu poznate kao šljive) po vratovima i rukama i tek isečene ruke i noge žiletima.

Prošle nedelje sam odgledala dokumentarac "Hot Girls Wanted" o devojkama između 18 i 20 godina širom Amerike koje ulaze u internet porno industriju u kojoj im se karijera završava posle samo 3 do 6 meseci, a njihov "materijal" ostaje večno na netu. Juče "Unfriended" o devojci koja je izvršila samoubistvo nakon što je neko iz njene ekipe obajvio snimak na YouTube-u nje pijane, usrane i krvave i podelio ga na Facebook-u, nakon čega im se njen online duh pojavljuje na Skype-u u grupnom call-u i jednog po jednog ih ubija.  Cyber horor. Novi žanr.

OK. Šta imamo ovde?

Imamo sve i svašta. Od toga da je sve otišlo dođavola, do toga da nam nema spasa. Suštinski, ono što se da primetiti na prvu loptu jeste potpuna ogoljenost svega ljudskog i želja za pažnjom (ličnom ili da se na nešto obrati pažnja).

Nikad u istoriji čovečanstva nismo bili ogoljeniji drugima u svojim frustracijama kao u ovom trenutku. Nikad ih kao ljudi nismo tako grandiozno pokazivali drugim ljudima.

Da je ta ogoljenost konstruktivna u smislu da vodi ka nekom isceljenju, sve bi bilo OK. Ali, nekako ne vodi...

Kao da je neko planetarno takmičenje u toku. Borba za like koji prija egu.

Poznajem ljude koji nemaju nalog ni na jednoj društvenoj mreži i nemaju pametan telefon. Ne znam da li da im se divim, zavidim ili čudim. Nisu to nikakvi bogovi u liku i telu ljudi. Itekako su frustrirani kao bilo ko od nas (da, nas. ne, onih) koji smo umreženi, ali nešto nisu zainteresovani da to okolo dele tek tako. Ono što njih razlikuje od nas, čini mi se, je da nekako znaju da je to besmisleno i da neće završiti posao. Da je deljenje suštinski umnožavanje. Ako je lepo - super! Ako je frustracija... Sami uradite matematiku.

U trenutku kada se pojavio internet, bilo je za očekivati da će osim dobrih stvari na svetu isplivati i one loše i da će između minusa i plusa biti ogromna razdaljina.

Da li će u jednom trenutku sve postati besmisleno i da li ćemo da se skinemo sa mreže, mi ljudi? Ne verujem. Pre će se desiti neka evolucija (evaluacija i ovulacija), nego revolucija. Da li će balon frustracije pući i mi umreženi postati bolji ljudi? Nećemo. To se dešava u realnom životu.

Do tada, vidimo se na mreži. Stvarno se vidimo...



*Ovaj tekst je napisan i objavljen iz frustracije i u želji da se skrene pažnja (i lična i na određenu temu).

субота, 4. јул 2015.

Ovo nije moj cirkus, ovo nisu moju majmuni

Voleti ljude i razumeti ih je jedno, želeti da nekom pomognete, a da vam taj neko to nije eksplicitno tražo i želeti da ga promenite, to je nešto sasvim drugo. Jedno je empatija, a nešto sasvim drugo trpanje nosa u nešto što prokleto nije vaš posao.

Nekada davno, u ne baš tako dobra stara vremena, išla sam kroz život sa željom da spasem čitav svet. Sve osim sebe. Izgarala na tom svom umišljenom putu bez sposobnosti da kažem "ne" ičemu što mi se serviralo kao nešto što se mora i što je iz nečije tuđe perspektive neophodno. U jednom trenutku sam došla do tačke kada sve to što sam radila više nije davalo nikakve rezultate. Ne da rezultat nije postojao, već je bio nikakav, loš po mene i skroz cool za one oko mene koji su tako lagodno živeli u svojoj intertnosti da se čak nisu ni trudili da se počešu kad ih zasvrbi. Ja sam bila tu da počešem. I to sam tako dobro radila, da su izgubili želju da ikada više i pomisle da se sami počešu i verovali da ću biti večno tu da to radim. Bravo ja!

I dok sam tako češala druge gde ih svrbi, a sebe i gde me ne svrbi, iscedila sam gotovo sve svoje resurse kao ljudsko biće. Trošila sam ih nemilice bez pauze da im omogućim da se obnove. Kao mahnita hobotnica radila sam 100 stvari u isto vreme i nijednu dovoljno dobro, a pritom izgarala do krajnjih tačaka iscrpljenosti duboko verujući da ću ako budem bila takva, "dobra", imati i ljubav koja je tako preko potrebno gorivo za ovaj život koji živimo.

A ljubavi ne beše niđe. Samo ludačko trčanje kao da me sto đavola jure i ako stanem ima svašta da mi rade, pitaju i rascepkaju me na sitne komade. I na kraju je tako i bilo. Na kraju te jurnjave. Samo sam stala i rekla "OK, hajde da vidimo šta ima na meniju, šta ima za popit' i pojest". Beše to jedan bogat meni. Pravljen 37 godina. Od predjela, glavnog jela, jela sa roštilja, jela iz mora, tora i obora i samo jedan slatkiš. Specijalitet kuće.

Telo je obično ono koje nam daje signale šta je za nas dobro ili loše. Ako smo pod velikim stresom i fizički umorni, srce će lupati jako, kao da se samo sa sobom bori da radi svoj posao. Ako smo frustrirani i nedostaje nam ljubavi i nežnosti, utehu ćemo tražiti u hrani, u još jednom zalogaju koji treba da ispuni prazninu. Ako nam se gadi sutuacija u kojoj smo, stvarno ćemo osećati mučninu. Fizički. Ako nam dom koji smo izgradili nije utočište, sedećemo sat vremena ispred svoje kuće u kolima ili na klupi i nećemo želeti u nju da uđemo, ili ćemo samo da se okrenemo i besciljno lutamo okolo. Nebitno kojim prevoznim sredstvom.

Ko zanemari sve ove "simptome", već krene da ih amortizuje nekim psihoaktivnim supstancama, lekovima za smirenje, antidepresivima, alkoholom, drogom, lakom ili teškom, zaglavio se u sopstvenom mulju i u njemu tapka nogama. Samo će dobiti proširene vene. Stvarno. Fizički.

Ko stane i okrene se prema "đavolima" koji ga jure i kaže "OK, momci, da vidmo šta smo ovde imali. Da izračunamo šta sam pojeo i popio", na dobrom je putu da sravna taj račun zauvek i ode u neku drugu kafanu, tačnije restoran gde se služe lagani obroci koji ne padaju teško na želudac, posle kojih niste ni umorni ni prazni, već imate osećaj lakoće, odjednom mnogo energije, oči vam sijaju od čiste životne radosti.

Caka je u tome što od te kafane sa teškom hranom do restorana sa laganom hranom ima baš da se ide, a vi više nemate auto, nego polako, pjehe. Caka je i u tome što ne znate tačno gde je taj novi restoran, samo znate da je otvoren 24 sata i kad god da ga nađete i stignete biće otvoren.

Jednom kada shvatite da možete samo sebe da spasete i menjate, tačno ćete znati kada ćete u nekoj budućoj situaciji moći da kažete onu čuvenu poljsku poslovicu "Ovo nije moj cirkus. Ovo nisu moji majmuni". Tačno ćete znati kada treba da kažete "ne", da se sa blagim osmehom i mirom samo udaljite i nastavite gde ste krenuli. Laganim korakom. Jer više nigde ne žurite jer znate da ono što je dobro za vas ne iziskuje vanserijski napor ni izgaranje. Naučiili ste da ono što je previše teško ne treba da radite. Ili mu nije trenutak ili mu nikad neće ni biti.


недеља, 21. јун 2015.

Kad je Hari sreo Sali

Ne verujem u muško-ženska prijateljstva, osim ako neko od to dvoje nije gej. Latetntno ili osvedočeno.

Toga nema ni na filmu. Neko tu uvek ima skrivene namere. UVEK! Poznanici različitog pola, da. Kolege različitog pola, da. Ali prijatelji, ne. 

Površnost da. Poznavanje, ono suštinsko, koje počinje željom da sa nekim uspostavite dublji odnos ne može za cilj da ima prijateljstvo. Kafenisanja, četovanja, dopisivanja. Come on. Nismo deca. Komunizam je propopao, a sa njim koncept druga i drugarice.

„Mator“ čovek ne može da ima prijateljicu, a „matora“ žena prijatelja, osim ako već nešto nije bilo među njima, pa je izbledela telesna i emotivna želja, a ostalo poznavanje onog drugog u dušu, pa je to preraslo u odnos najsličniji ljubavi majke/oca prema ludom detetu :)

Svako ko bude rekao drugačije ili nije svestan ili laže. I sebe i druge.

Setite se filma „Šećerna vodica“. „Mi smo kao drugari, super pilule i to“. „Kad je Hari sreo Sali“, „Venčanje mog najbolje prijatelja“. Da nabrajam još?

Da se razumemo, niko tu nije kriv. Priroda je tako odredila. Mnogo više ljudi šeta ulicama i zamišlja druge ljude gole, nego što biste i pomislili. Svaki kontakt između osobe muškog i ženskog pola ne može bez „ŠBBKBB“ momenta (prim. aut. ŠtaBiBioKadBiBilo). To je tako normalno i prirodno. Moral i nepisana društvena pravila su u drugoj koloni. Pod B.

Da nije tako bilo bi apsolutno prihvatljivo da se vaš najbolji prijatelj druži sa vašom ženom, a da vi mirno spavate, a vaša najbolja prijateljica sa vašim mužem. Da budu „kao drugari, super pilule i to“. Nije prirodno, je l' da? I one fore, to mi je drug /drugarica iz srednje škole. Really?! To što ste ostali samo „drugari“ govori da tu neko nije imao hrabrosti i to je sve.

Mislim da od ovih koji govore „ona/on mi je samo prijatelj/prijateljica“ nema većih licimura. Dobro, ima, ali sad ne pričamo o njima.

Kad se dvoje ljudi sretnu skeniranje je neminovno i automatsko. Nebitno gde i u kojim okolnostima. To je nesvesna radnja. Kao disanje. Dolazi do simpatije ili antipatije. Nesvesno. Posmatrate kroz svoje filtere i nekog možete da nedužno diskvalifikujete samo zato što vas je podsetio/la na nešto od pre, kao i da ga/je favorizujete iz istih razloga. I to je tako. Sve drugo je racionalnizacija u plus ili minus.

Posle prvog skeniranja ima milion stvari koje su u igri. Erik Bern je napisao knjigu „Šta kažete posle zdravo“. Nikako da je pročitam. Sve se nešto mislim da bih tamo našla svašta što bi mi posle samo zakomplikovalo već hiper senzibilnu percepciju ljudi i života. Ali kako čovek uvek treba da ide prema onome što ga plaši, jer tamo sigurno leži neki važan odgovor, javno obećavam da ću je u ovoj godini pročitati.

A vama preporučujem da razmislite zašto je nekom prijatno u vašem društvu ili vama u nečijem ali ste samo prijatelji. Ko tu igra neku igru – vi ili taj neko? I odvažite se da kažete šta mislite. Među prijateljima ne bi trebalo da bude tajni, je l' tako?

Prijatelj je neko zaista poseban. Prijatelj je srodna duša. Najjednostavniji i najčistiji osećaj ljubavi oslobođen od očekivanja. Ako ste s nekim prijatelj zato što nešto očekujte, zapitajte se da li bi to što očekujete vi mogli da pružite tom nekom. Ako biste mogli, onda OK. Nađite sebi slične.

Prijatelj je osoba za koju znate da može da ne bude OK, ali da je to vama OK jer je vaš prijatelj. Da ćete mu to i reći. Prijatelj je onaj ko ume da te „ošamari“ kad ti je „šamar“ potreban i zagrli i ćuti, kad ti baš to treba, jer šta tu ima da se priča kad se sve zna.

Prijatelj je blisko biće. S prijateljem može da se spava u istom krevetu posle žurke i da se priča do duboko u noć, kao na ekskurziji. Da li vi možete sa svojom prijateljicom ovo da radite, a muško ste? I da li vi, drage dame, možete ovo da radite sa svojim prijateljima, a da vas hormoni i feromoni ne uznemiravaju.

Možda. Uz tešku muku. Zato budite oprezni sa rečima i definicijama. Ako već koristite nečije vreme, nazovite to pravim imenom. Fer je.

Ako nekog pitate kako je i zaista vas zanima kako je i želite da vas neko poseban pita kako ste, zapitajte zašto to želite. Zašto vam je važno da to znate i da taj neko ili ta neka zna kako ste vi? Jer ste drugari? Yeah, right...


недеља, 14. јун 2015.

Posle ljubavi ostaje hvala

Momo Kapor je jednom davno divno napisao "Posle ljubavi ostaje rečenica: 'Divno izgledaš, nisi se ništa promenila…' i 'Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona'." 

Baš to. To ostaje. Posle ljubavi ne ostaje mržnja. Posle ljubavi ostaje zahvalnost. Zahvalnost za sve lepo što se dogodilo. Što je ljubav veća, to je zahvalnost veća. Ako je neka mala ljubav, onda ostaje mala zahvalnost. Ima i takvih. Shvatite posle nekog kratkog vremena da ne možete zajedno, da ste nekompatibilni, da mislite drugačije, ali su osećanja ipak postojala, to mu onda dođe kao neka mala ljubav. Zvuči smešno, ali nije. Ako ljubav dugo traje onda je velika, ako traje kratko onda je mala. Ali, je i dalje ljubav.

Je l' teško voleti? Pa, nije. Malo se opustiš i eto je. Uvuče ti se neko pod kožu, a nisi se ni okrenuo. Kliknete. Neko nešto kaže i ostavi vas zatečenim jer to nikad niko nije rekao osim vas. Kako to zna? Odakle njemu moja rečenica koju nikad od mene nije čuo, a ja sam je toliko puta izgovorila. I tako sedite danima i satima i pričate. O svemu i svačemu. Šta biste želeli onog jednog dana kad taj jedan dan dođe. O tome šta vam je važno. Šta volite, šta ne volite. Pa, se upustite u fizičko. Pa, se istražujete, jer svako je drugačiji. 

I tako prolaze dani. Vidite se. Čujete se. Grlite se. Ljubite se. I nekako se ljubav uvuče. Niste ni primetili. I šta god radili, dan vam se nekako pretvori u one trenutke kad ćete se čuti i videti. Polako sve počinje oko toga da se vrti. Pa, vas tako malo pritiska u grudima kad se ne čujete i ne vidite. Pa, ste malo nervozni. Srce kuca malo jače. Mozak radi malo brže. Juri krv. 

U zrelim godinama više nema zaljubljivanja. Ima samo onoga neko prija i neko ne prija. Nema "ne mogu da živim bez tebe" jer ste već toliko puta preživeli kad ste mislili da nećete. Nema, "ne mogu da učim jer stalno mislim na tebe", jer više niste ni u školi ni na fakultetu, nego ste na poslu od koga plaćate račune i hranu. Nema nesanice, jer znate da kakav god da je problem, sutra je novi dan i znate da je jutro pametnije od večeri. I kad nešto krene po zlu, ne ćutite nego kažete jasno i glasno, "ovo hoću, a ovo, izvini, neću". I ako nešto ne može, onda lepo kažete "hvala" i odete.

I to hvala je iskreno. Nije ono cinično. Ono kad ste kivni na nekog drugog što nije ono što biste želeli da jeste i ne ponaša se onako kako biste voleli da se ponaša, bez obzira šta je tome razlog. Lepo osetite neku zahvalnost za sve lepo i zaboravite sve ružno i idete dalje. Jer znate da nisu svi ljudi jedni za druge. I to nema veze sa onim "suprotnosti se privlače", nema veze ni sa natalnom kartom, ni sa Bogom, ima veze sa životom. Ima veze sa tajmingom. Jer, koliko puta vam se desilo da nekog ne vidite nikad i onda odjednom taj neko vam postane vidljiv. Skrene pažnju na sebe, a ranije ga niste ni primećivali. Znate nekog godinama, ali nikad o njemu niste razmišljali u bilo kakvom emotivnom kontekstu. I onda vam se desi.

Sve i da nikad niste izgovorili "volim te" to ne znači da to "volim te" nikad niste osećali. Možda nije stiglo da se razvije u veliko "volim te", ali je sigurno bilo volim kad radimo to i to. Volim kad ćutimo zajedno. Volim kad se vozimo zajedno. Volim kad slušamo muziku zajedno. Volim kad spavamo zajedno. Volim kad se probudimo zajedno. Ne mora nikad da se kaže, ali ako se sve to voli, onda je ljubav tu.

I kad ona ode, ostaje hvala za sve to što ste voleli. Negde ode sve ružno i ostano samo to lepo i zahvalnost za nju.

Od "volim" ostane "hvala". 

Jasno i čisto "hvala" kao što je i bilo "volim".

Ostane "'Divno izgledaš, nisi se ništa promenila…' i 'Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona'." 

No hard feelings, just thank you.






уторак, 26. мај 2015.

Omnia Mea Mecum Porto

Za poslednje 4 i po godine selila sam se 6 puta. Nije baš jednom godišnje. Više je bilo više puta za nekoliko meseci, pa se skrasim, pa opet selidba, pa se malo skrasim. Al' samo malo. I onda opet.

Oduvek sam se pakovala kao vojnik. Brzo. Nikad mi nije bilo teško. To vam je kao i sa otkazom. Jednom kad prelomite i date ga, svaki sledeći put je lakše. Jednom kad se odselite, svaki sledeći put je lakše. I svaki put imate sve manje stvari. Kao da u svakoj selidbi iznova shvatite koliko su stvari samo stvari i sa sobom ponesete samo ono što vam je potrebno da preživite. Nekako znate da neće biti rata ili zombi apokalipse i ne ponesete cipele koje niste nosili 5 godina i farmerice koje ste kupili pre 10 godina da ih nosite kad smršate. Kad smršate, kupićete.

Međutim, ima jedna stvar, odnosno skup stvari koje kada nisu sve sa mnom znači da tamo gde sam, nije moj dom. Nije još uvek ili nikad neće biti. To su moje knjige. Ako sve nisu sa mnom, znači da se u stvari nisam preselila na duže. Da sam tu gde sam privremeno. Sakupljam ih od svoje 15. Svaka ima moje ime i godinu kada sam je kupila ili dobila. Mada te koje sam dobila imaju posvete. Ne znam tačan broj, ali ih ima mnogo.

U šestoj selidbi, ovoj poslednjoj, donela sam odluku da ih ostavim za sobom, da ih ne ponesem, jer mnogo ih je. Stvarno. I nije prošlo ni dva meseca, a već mi nedostaju. Odjednom mi se čita. Odjednom bih još neku da dodam. A toliko ih ima lepih, novih. I starih, a lepih koje nemam. Odjednom kao da mi nedostaje neki deo tela. Kao da je neki deo mene negde ostao, a ja ne znam da li ću tamo ikada i kada da se vratim, a one me čekaju. Ostavljene.

To što sam surova prema drugima mogu nekako i da objasnim, ali što sam surova prema sebi, to ne umem. Možda mislim da tako pravim ravnotežu. Možda proveravam sebe koliko mogu da izdržim. I svaki naredni put podižem taj prag. I to je valjda neki trening. Surovi trening nas surovih.

Ranije mi nisu tako brzo nedostajale. Baš je umelo da prođe mnoooogo vremena, pa da primetim da ih nema. A i ono, živela sam tamo gde je bilo nekih drugih knjiga, pa mi je to maglilo sećanje. Sad ih imam samo dve. Jedna koju sam namenski ponela kako bih jednom za svagda ostavila cigarete. Dva puta sam pročitala prvih 7 strana. Nisam spremna. Mada samo što nisam. Mada kad mi dođe neće mi biti potrebna knjiga. Nije da ih nisam ostavljala. Ona druga je neka poslovna na engleskom. Neki Ninja Inovitaon. Mo'š misliti. Al' jednom ću je pročitati. Neka je.

I sad imam dva izbora. Kao i uvek. Svaki problem imam dva rešenja, je l'. Da krenem da pravim novu biblioteku od svih tih knjiga koje čekaju da im pređem prstima preko korica, da ih pomirišem i zatvorenih očiju im zamišljam put od pisca do mene ili da odem po staru.

Kako stoje stvari, biće ovo prvo. Kažu, da ono što ti prvo padne na pamet to je ono što zaista treba da uradiš. A i nije da nije. Što duže razmišljaš, samo komplikuješ i mrsiš.

A jednog dana, kad se možda opet negde skrasim i kad negde opet budem imala svoje mesto koje će biti moje, možda zauvek, spojim dva biblioteke u jednu. A možda i tri. 

Možda. 

Jednog dana.






петак, 3. април 2015.

Bicikl, drvo i kamen

Postoje ljudi koji su kao bicikl – gde ih ostaviš tu ih i nađeš. Nepomični. Statični. Statisti svog sopstvenog života. Neko drugi ih “vozi”, neko drugi ih “parkira”, drugi im “podmazuje lanac” i “krpi gume” kad puknu. Tim ljudima se ponekad desi i da ih ukradu i onda “novi vlasnik” nastavi da radi sve što i prethodni ili ih baci na đubre da ih neko drugi uzme.

Postoje ljudi koji su kao biljke. Poseješ ih ili posadiš negde i oni rastu. Među njima ima onih koji su nežni i bez brige i ljubavi ne mogu. Prosto uvenu. A ima i onih koji su samonikli. Džigljaju uprkos nedostatku “hrane i vode”. Žilavi. Otporni. Sa dubikam korenima. Gosrostasi među biljkama. Baobabi. Postoje i kaktusi. Mekani iznutra, a spolja bodu. Oni kojima malo treba i malo daju, ali njihovi sokovi umeju da leče i utole žeđ.

Postoje ljudi koji su kamenje. Ono veliko koje odoleva zubu vremena, kiši, mrazu, Suncu, vodi. Gromade. Stabilni. Jaki. “Postojani kao klisurine”. I postoje kamičci koji se kotrljaju. Budu negde neko vreme i onda dune neki jak vetar ili padne neka velika kiša, bude neka velika oluja i oni se otkotrljaju i tako do sledeće oluje.

I ne postoje ispravni i neispravni ljudi i njihovi oblici. Postoji samo lepota različistosti koja ovu planetu čini tako lepom i začuđujućom. I svi smo mi i bicikl i biljka i kamen u različitim periodima svojih života. Neko prođe kroz sve faze, a neko prepozna svoj oblik i grčevito ga se drži verujući da baš u tom obliku leži njegovo spasenje.

Lično, oduvek sam najviše poštovala one koji su prošli sve faze i na kraju postali kamičci svesni da je jedina konstata u životu stalna promena. Ne, nisu oni kameleoni. Samo su se oslobodili svog ega. Zato spolja izgledaju tako mali, ali su iznutra zadržali konfiguraciju kamena – one stene od koje su se odvojili i krenuli da se kotrljaju. Ostanu oni s vremena na vreme na nekom mestu i duže nego što bi trebalo, samo da bi sačekali svoju oluju da ih ponese. Oluja za njih nije izvor straha. Oluja je za njih nova nada. Novi tok. Novi skok. Novo mesto. Neko novo prostranstvo na kome još nisu bili i koje budi gotovo detinju začudnost i upitanost. Da li ja mogu tamo? Da li ja mogu tako? Da li ja mogu to novo prostranstvo?

Od svih ljudi, kamičci najviše poštuju. Druge ljudske oblike, život, prirodu, vreme, prilike i ”neprilike”. Najviše se kreću, najviše saznaju. Što više znaju, to više vole. Što više vole, to su življi. Što su življi, to su manje tužni. Što su manje tužni, to se više raduju. Što se više raduju, to se više rađaju. Što se više rađaju, sve ih više ima. Što ih više ima, sve više postoje.

Prošetajte ovih dana. Sami. Ćutke. Razgledajte svoje prostranstvo. Krajičkom oka pogledajte neku staru ogradu obraslu u bršljane, neku pokošenu travu, svoje prste i kamičke pored trotoara ili staze. Sagnite se i uzmite jedan. Za uspomenu na samo vaše vreme, na taj dan, na taj trenutak. I dok budete stavljali kamičak u džep kaputa, taj trenutak je već prošao i više se nikad neće vratiti. Ostaće vam samo uspemena na njega i milioni kamičaka pored vašeg puta kojim hodate da vas podseti da sutra nije obećano i da vredi samo ono što je danas.

среда, 25. март 2015.

Izgubljeno nađeno

Izgubio sam je... Izgubila sam ga... Izgubio sam ga... Izgubila sam je...

Kako!? Pa, to je nemoguće. Onog koga voliš, a taj neko nije više s tobom ili nije više uopšte među živima, nije izgubljen. Suštinski nigde nije otišao od nas. On je uvek sa nama.

Ljubav koju prema nekom osećate je deo vas. Ona nestaje tek onda kada mi nestanemo. Fizički sa planete Zemlje. Kad nas pojedu crvi ili naš pepeo prospu po Maču Pikčuu ili njivi u Doljevcima. Nebitno.

Ljubav umire tek onda kada je onaj koji je oseća umre. Ta neka njegova ljubav. Tvoja ljubav.

Ako ste nekada nekog zaista volelili, onako čisto, bez očekavanja, pa je ta ljubav negde zgasla, vi ćete osećati zahvalnost što je kao takva postojala. Ovde mislim na one "najlabavije" ljubavi - partnerske. One "danas jesi - sutra nisi". One "mora da se živi, da se ide dalje, pa nije on/ona jedini/jedina na svetu".

Ne možete da izgubite ono što nikada niste posedovali. Ne možete da izgubite osobu. To je zaista nemoguće. Ne možete da izgubite slobodu ako je nikada niste ni imali. A ako je imate i ona je suština vašeg bića NIKO i NIŠTA ne može da vam je izme, sve i da vas okuje u lance.

Jednom sam doživela da mi se kaže "Ne razumem ... Pa, dao sam ti slobodu..." Dao si mi - šta?! Na to "ne razumem" je usledilio pitanje "Izvini, kako ti možeš meni da daš nešto što nije tvoje?" Možete nekom da date olovku ili cvet ili pola kifle i pola gumice za brisanje, ali ne možete da mu date nešto što vam ne pripada, niti možete da izgubite nešto što vam ne pripada.

Kada bi svi ljudi na ovom svetu mogli da shvate da ne mogu da poseduju druga ljudska bića, automatski bi postali svesni da nikog ne mogu ni da izgube. O, kako bi tada sve bilo mnooooogo lakše.

Nijedan papir, nijedan zlatni prsten, ništa nije garancija za posedovanje ljudi, a u nekim situacijama ni stvari. I suštinski niko ništa ne može da vam niti uzme niti otme jer jedino što suštinski posedujete jesto ono unutar vas u toj nekoj "kutiji" koja se zove telo. Jer da je drugačije, vašom smrću bi sa vama otišlo sve to što ste mislili da posedujete, ali to se ne dešava.

Dolazimo goli na ovaj sveti i sa njega goli odlazimo. Jedino što imamo jeste ono što je u nama. Sve ljubavi, sve tuge, sva znanja i neznanja, svi osmesi, sve slike, sve misli.

Sve drugo niti će ikad biti naše niti možemo da izgubimo...


уторак, 10. март 2015.

Il' si nindža ili nisi

Ne možeš da budeš malo mrtav i malo trudan. Kažu. Ja bih dodala i malo hrabar. Ili jesi ili nisi. Kad jesi, hrabar si za sve. Kad nisi, onda nisi ni za šta (hrabar).

Priče o ravnoteži i odgovornosti su lažni argumenti kojima se uspešno ili neuspešno prikriva kukavičluk. Uspešnost argumentacije zavisi od osobe kojoj ih servirate. Znaćete koliko ste uspeli i pre nego ta osoba progovori. Znaćete po pogledu i govoru tela osobe kojoj servirate napamet naučene rečenice koje opravdavaju zašto radite od jutra do mraka, zašto živite s nekim koga ne podnosite, zašto trpite nečije uvrede, nipodaštavanje i čitavu lepezu emocinalnih ucena, i tako dalje i tako bliže.

Takve ljude neće ubiti ni alkohol ni srčani udar, ubiće ih sopstveni strah. Umreće u grču, razrogačenih očiju od panike u kojoj celi svoj život žive. A čega se toliko plaše? Promene, kazne i gubitka. Kao da će im neko odrubiti glavu ili deo tela. Iracionalno. Potpuno.

Ostati u ukolnostima koje te žuljaju i kinje i pozivati se na odgovornost i dužnost vrhunsko je licemerje. To vam je isto kao sa ljubavlju. Ako istinski sebe ne voliš i ne prihvataš (ovde ne mislim o egu do plafona), ne možeš to isto da osećaš i prema drugom. Ako nisi odgovoran prema sebi, nisi ni prema drugima. Nisi.

Drama. Život ljudi u strahu je drama 24/7. Drama što dete ima temperaturu, drama što je neko nešto rekao jer šta će ljudi da misle, drama što se nije odgovorilo šefu na mejl koji je poslao u pola 11 noću, drama koja te tera da proveravaš mejlove u pola 11 noću jer se plašiš otkaza. Drama! Non-stop! Pritsak non stop.

I onda se ili propiješ/počneš da se drogiraš/gutaš sedative/prežderavaš se ili dobiješ infarkt ili poželiš da te nema, što je slično ovom prvom, samo na duge staze. Autodestrukcija. Samoubistvo na odloženo plaćanje.

Verujem da svaki čovek u svom životu dođe do nekih raskrsnica koje se stvore kao prilika da postanu hrabri. Neki ih prepoznaju i skrenu levo ili desno, a neki ne i nastave pravo kao da raskrsnice nikad nije ni bilo. Ne vide znakove pored puta. Ne vide raskrsnicu jer put kojim idu asfaltiran je i poznat. Nije im za zameriti jer putevi levo i desno neugledni su i nepoznati.

Za zameriti su izgovori za strah. Za zameriti su sinonimi koji ljudi daju svojim strahovima pa ih onda kao strah i ne vide. Kad bi svom strahu pogledali u oči. Kad bi ga rastavili na komade sve bi bilo drugačije. A ono i za to treba hrabrost.

Verujem da se hrabar rađaš. Baš kao i sa talentom za pevanje i osećajem za ritam. I ta hrabrost ne može da se sakrije. Ona vam se vidi u očima, u rečenicama koje izgovarate, u tome kako hodate. Vidi vam se u tome kako volite.

Nije sramota ne biti hrabar. Nije sramota bojati se. Sramota je ubeđivati nekog da je tvoj strah u stvari odgovornost.


недеља, 1. март 2015.

Lepa si

Više nego ikad u poslednje vreme od nepoznatih ljudi dolaze do mene dve reči "Lepa si".

I svaki put kad to pročitam ili čujem mene nešto na pola preseče. Onako ispod rebara. Još uvek. A imam više od 40. I pokušavam da shvatim zašto. 

Ima tome već neko vreme da me oni koji me poznaju "nagovaraju" da napišem knjigu. I pričam o tome s njima, jer pišem svašta i na raznim mestima i na različite teme, čak sam i počela da pišem nešto što sam u trenutku kad sam počela i napisala 5 stranica mislila da je knjiga i onda sam stala.

A onda sam napisala nešto smešno, jer, ako sam u nečemu majstor, onda sam u tome da sve okrenem na sprdnju i šalu jer mi je to mnogo puta pomoglo da preživim, pa prešlo u naviku. Pa, sam čak pomislila da bi jedna dooobra mono drama, neki dobar stand up comedy, mogao da izađe iz tog mog majstorstva, ali to još nisam počela. 

I u tim nagovaranjima, koja skoro da izgledaju kao pregovori kako ta knjiga treba da izglada, ima svega. Od toga da "ne treba da razmišljaš o tome ko će to da čita, već šta se tebi piše" do toga "šta te briga što je Suzana Mančić izdala knjigu i što će i Goga Sekulić. Nije bitno to. Ne čekaj! Pusti literarnu atmosferu". Branim se time da ja ne umem da izmislim nekog ili nešto, već samo da pišem o onome što vidim i osećam. Ja ne mogu da napišem knjigu koja počinje sa „Jasmina je spustila svoj mali tirkizni kofer na pločnik železničke stanice Prokop i nesugurno krenula u noć“. Na to sam dobila savet "Izmisli neko ime koje će biti ti. Kao Bukovski što je izmislio Henrija Kinaskog".


OK. Bukovski. Hm... poslednji put sam ga čitala u srednjoj. Znači, mnogo davno. I srećom pa su sada napokon sve moje knjige sa mnom (to znači da napokon, posle mnogo godina, opet imam svoj dom, jer moj dom je tamo gde su sve moje knjige) i nađem knjigu. Jednu. "Priče o običnom ludilu". Zbirka priča sa naslovima. Prva priča u knjizi nosi naslov "Najlepša ženska u gradu". I počnem da čitam i dođem do dijaloga gradske lepotice Kes i Bukovskog. I dođem do dela od koga mi se sledila krv u venama...


"Što, bre, uništavaš svoju lepotu? pitao sam je. "Što ne živiš u miru s njom?"
"Zato što ljudi misle da je to sve što imam." 


Kes se na kraju te priče ubila. Prerezala je sebi grlo. Finalni obračun sa lepotom.

Šta mislite da znači biti lep? Roditi se lep? Imati lepu kosu, lepe oči, lep nos, lepu bradu, lepu kožu, lep osmeh, lepo telo. Šta to znači? Je l' to blagoslov ili prokletstvo? Pokušavam da saznam zašto mi nije dobro kad mi neko kaže "Lepa si". Nije mi dobro! 

Jednom mi je neko ko me je voleo i koga sam ja volela rekao "Ljubomoran sam, znaš. Prvi put u životu. Nije mi dobro kad nisam u tvojoj blizini. Ti si lepa žena i svaki muškarac bi hteo da se sakrije pod tvoje krilo". Tada sam znala da je već nesvesno odustao... Moje je bilo samo da na kraju,posle mnogo vremena, kad je postalo nepodnošljivo, to njegovo odustajanje definišem rečima "Kraj je. Ja ne mogu više. Povlačim se. Vrati se tamo odakle si želeo i mislio da možeš da pobegneš". 

Ja sa svojom lepotom teško živim. Ona i ja se preko nišana gledamo. Ja od nje imam samo problem, a ona od mene sve što poželi. Ona mene poseduje, ne ja nju. Ona je moj gospodar, ne ja njen. I tako je od kad sam se zadevojčila. I tako će biti još dugo, jer i danas vadim ličnu kartu da nekog ubedim da nemam 30 već 40 i kusur. Jednom sam i pasoš htela da izvadim, da ga uporede sa ličnom kartom. Tolika je neverica bila.


Moje telo odavno već nije lepo kao pre. Imam telo žene koja je rađala i nije se bavila sportom već u mladosti čitala neke knjižurine, a posle sedela po kancelarijama po 8 i više sati. Imam strije i celulit i grudi koje nisu odolele gravitaciji. Pušim dve kutije cigareta dnevno i pijem 5 kafa. Velikih. Neredovno se hranim. Doručkujem u 4 po podne i jedem noću. Sve i svašta. Doduše, ne pijem i ne drogiram se, ali da se prema svojoj lepoti bahato ponašam - ponašam se.


I ma koliko bahata bila, ona je i dalje tu. Gleda me iz ogledala, sa fotografija. Pravo me u oči gleda i zlobno se na glas smeje. A ja sam nemoćna. Ne mogu joj ništa. Mogla bih da se umijem sonom kiselinom, ali to nije rešenje, baš kao ni samoubistvo. Previše godina imam da bih umrla mlada. Besmisleno je.


Hoću li ikad naučiti da živim s njom, ne znam. Možda. Želim, ali ne umem. Ne znam kako. Davati je svakome ko bi deo nje, nije rešenje. Ne davati je nikome, nije rešenje. Za sada mi služi kao uniforma. Kao oklop. Kao otrovna koža. Pa, ko je preživi i ne otruje se, taj ostaje. 


Mnoge je ljude ubila kombinacija hipersenzibilnosti i visoke inteligencije. Neke brzo, neke polako, mučki, godinama. I svi su bili muškarci i ne posebno lepi. Žene su umirale zbog svoje lepote. Što jer ih je neko ubijao iz ljubomore, odjednom ili godinama postepeno, ili su se one predavale. Pričam o ženama koje su pored svoje lepote imale i one dve gore pomenute stavke. 


Iza njih su ostajale priče. Priče o njihovoj lepoti i sa koliko su muškaraca bile, ne o njihovoj inteligenciji, ne o njihovoj hipersenzibilnosti. 


Praznoglave lepotice idu kroz život laganim korakom. Zaljubljene u sebe i u obožavanje koje imaju. Zavidim im. Baš kao što zavidim ne mnogo lepim ženama, onima što u malim mestima imaju pridev "fina, dobra ženica". Zavidim im jer verujem da im je lakše i lepše. Da im je život mirniji, jednostavniji. Da ne moraju non stop da imaju ruke u bokserskom gardu. One idu kroz život opušteno. Zavidim im na toj opuštenosti. A one pa zavide lepim ženama. I ulepšavaju se i neguju. Kakav apsurd!

I ne znam kako da završim ovu priču jer joj ne vidim kraj... Bar još jedno 40 godina.





недеља, 1. фебруар 2015.

Da li znaš ko si?

Ja sam radničko dete. Taj termin više nije popularan od kad je izumro komunizam, ali ga ja i dalje volim. On govori o društvenom statusu onih koji su mi podarili život i bili odgovorni za moj opstanak i razvoj kao ljudskog bića.

U šali volim za sebe da kažem i da sam dete sa sela. Malo u šali, a malo u zbilji, jer moji koreni i jesu tamo. Jedno selo s jedne strane Dunava, a drugo s druge strane Dunava. Zato mogu da budem fina kad treba na Prečane i zadrta kad treba na Srbijance.

U neka stara vremena poreklo te je veoma određivalo. Mnogo više nego sada. Stariji su uvek nepoznato dete pitali "Čiji si ti mali" ili "Čija si ti mala". Kad je dvoje ljudi trebalo da se venčaju, važno je bilo iz kakve si kuće, ko su tvoji, da li je bilo zečijih usana i samoubistava, jesu li bogati ili siromašni, pijanice, raspikuće ili vredni i radni, koliko zemlje imaju i da li je obrađuju ili je rasprodaju. Otud ona narodna "Pametnom ne stiči, budali ne ostavljaj"

Neko to naziva i genetikom. Ne samo onom pukom fizičkom, na koga imate nos, a na koga uši, već ko je čije osobine pokupio. Na čiju familiju više "vučete", majčinu ili očevu.

Što sam starija sve sam ponosnija na svoje korene. I ranije sam bila. Sve je počelo u srednjoj školi u koju sam pretežno išla sa doktorskom, oficirskom i prosvetarskom decom. To je u to vreme bila elita. Stepen ponosa još više je porastao na fakultetu na koji sam išla sa decom umetničke elite prestonice one velike države koje više nema. Kasnije to više nije bilo posebno bitno, ali meni i dalje jeste.

Posebno sam ponosna na žene čija krv teče mojim venama. Sve ih krase 3 osobine - snaga, izdržljivost i dugovečnost. Obične, jednostavne, jedva pismene žene, koje su za života doživele najstrašniju stvar koja jednu ženu može da zadesi - da sahranjuju svoju decu. Kao po pravilu posle toga i svoje muževe koji su umirali od tuge za tom decom. Ali su one ostajale na nogama zbog one druge dece koja su još uvek živa sa nezalečivim ranama u svojim dušama.

Rano su se udavale. Rano rađale decu. Mnogo dece. Radile od jutra do mraka. Često bile maltretirane od muževa koji su došli "na njihovo". Odlazile u svet trbuhom za kruhom. Same. Polupismene. Da se kuća ne zatre, da ima hleba na stolu i kaputa na leđima.

Patnja je bila sastavni deo njihovog života. Ona suštinska od koje kroz svet idete sa nevidiljivom rupom u grudima na mestu gde je nekad bilo srce, a u njoj duša.

Imala sam sreću da sa mamime strane upoznam i čukun babu, i prababu i babu. Sa očeve prababu, babu i jednu sjajnu baba tetku koja je mnogo ličala po svojoj sudbini na mamine ženske pretke. Zato je valjda toliko volela i razumela moju majku i moja mama nju.

Često su kretale od nule u svojim životima i uspevale da svoj život ponovo izgrade. Nisu se služile ni ucenama ni pretnjama. Decu nisu rađale da bi im sutra bile oružje za ličnu sigrunost i dobitak. To im je bilo ispod časti. Ćutale su i radile ono što su znale. Nisu se stidele nijednog posla, bile skromne i večno željne ljubavi.

Ženska deca potekla od mojih ženski predaka, posebno sa mamine strane rano su ostajale bez očeva. Zato su se valjda grčevito držale muževa i ostajale u lošim brakovima dok deca ne odrastu. Radeći kao sumanute, samo da ne misle i svom životu daju još neki smisao sem dece.

Svaki put kad pomislim da se nalazim u nekoj teškoj situaciji, pomislim na njih. Šta su one imale, a šta imam ja. Kako je izgledao njihov život, a kako izgleda moj. I naravno da ne odustajem. Nemam pravo na to. Sramota bi me od njih bilo da odustanem i da se predam.

Tek mi je četrdeset i jedna i tek treba da zaslužim mesto među svojim ženskim precima.

Kad god pokleknem, pitam sebe "da li znaš ko si, da li znaš ko su tvoji".

Ustaj! Glavu gore. Svi tvoji mili i dragi živi su i zdravi. Ništa ti ne fali.

Ustaj! Sutra kad odeš gore treba svoje bake, majku i sestre u oči da pogledaš.

Ustaj! Znaš li ti gde je taj trenutak i koliko do njega ima da se ide?

Da li znaš čija si?

Da li znaš ko si?

Ustaj! Znaš čija si!

Ustaj! Znaš ko si!