уторак, 26. мај 2015.

Omnia Mea Mecum Porto

Za poslednje 4 i po godine selila sam se 6 puta. Nije baš jednom godišnje. Više je bilo više puta za nekoliko meseci, pa se skrasim, pa opet selidba, pa se malo skrasim. Al' samo malo. I onda opet.

Oduvek sam se pakovala kao vojnik. Brzo. Nikad mi nije bilo teško. To vam je kao i sa otkazom. Jednom kad prelomite i date ga, svaki sledeći put je lakše. Jednom kad se odselite, svaki sledeći put je lakše. I svaki put imate sve manje stvari. Kao da u svakoj selidbi iznova shvatite koliko su stvari samo stvari i sa sobom ponesete samo ono što vam je potrebno da preživite. Nekako znate da neće biti rata ili zombi apokalipse i ne ponesete cipele koje niste nosili 5 godina i farmerice koje ste kupili pre 10 godina da ih nosite kad smršate. Kad smršate, kupićete.

Međutim, ima jedna stvar, odnosno skup stvari koje kada nisu sve sa mnom znači da tamo gde sam, nije moj dom. Nije još uvek ili nikad neće biti. To su moje knjige. Ako sve nisu sa mnom, znači da se u stvari nisam preselila na duže. Da sam tu gde sam privremeno. Sakupljam ih od svoje 15. Svaka ima moje ime i godinu kada sam je kupila ili dobila. Mada te koje sam dobila imaju posvete. Ne znam tačan broj, ali ih ima mnogo.

U šestoj selidbi, ovoj poslednjoj, donela sam odluku da ih ostavim za sobom, da ih ne ponesem, jer mnogo ih je. Stvarno. I nije prošlo ni dva meseca, a već mi nedostaju. Odjednom mi se čita. Odjednom bih još neku da dodam. A toliko ih ima lepih, novih. I starih, a lepih koje nemam. Odjednom kao da mi nedostaje neki deo tela. Kao da je neki deo mene negde ostao, a ja ne znam da li ću tamo ikada i kada da se vratim, a one me čekaju. Ostavljene.

To što sam surova prema drugima mogu nekako i da objasnim, ali što sam surova prema sebi, to ne umem. Možda mislim da tako pravim ravnotežu. Možda proveravam sebe koliko mogu da izdržim. I svaki naredni put podižem taj prag. I to je valjda neki trening. Surovi trening nas surovih.

Ranije mi nisu tako brzo nedostajale. Baš je umelo da prođe mnoooogo vremena, pa da primetim da ih nema. A i ono, živela sam tamo gde je bilo nekih drugih knjiga, pa mi je to maglilo sećanje. Sad ih imam samo dve. Jedna koju sam namenski ponela kako bih jednom za svagda ostavila cigarete. Dva puta sam pročitala prvih 7 strana. Nisam spremna. Mada samo što nisam. Mada kad mi dođe neće mi biti potrebna knjiga. Nije da ih nisam ostavljala. Ona druga je neka poslovna na engleskom. Neki Ninja Inovitaon. Mo'š misliti. Al' jednom ću je pročitati. Neka je.

I sad imam dva izbora. Kao i uvek. Svaki problem imam dva rešenja, je l'. Da krenem da pravim novu biblioteku od svih tih knjiga koje čekaju da im pređem prstima preko korica, da ih pomirišem i zatvorenih očiju im zamišljam put od pisca do mene ili da odem po staru.

Kako stoje stvari, biće ovo prvo. Kažu, da ono što ti prvo padne na pamet to je ono što zaista treba da uradiš. A i nije da nije. Što duže razmišljaš, samo komplikuješ i mrsiš.

A jednog dana, kad se možda opet negde skrasim i kad negde opet budem imala svoje mesto koje će biti moje, možda zauvek, spojim dva biblioteke u jednu. A možda i tri. 

Možda. 

Jednog dana.