понедељак, 17. септембар 2018.

Da li venem ili zrim? Da li rastem ili gnjim?

Pre neku nedelju, a možda i nekoliko dana, ne umem da procenim, jer imam osećaj da mi jedan dan traje nekoliko dana, zapadne mi za oko jedan zanimljiv TED video. Mislim da je to pleonazam, jer još uvek nisam videla TED video koji nije bio zanimljiv. 

Naime, u njemu je jedna veoma fina godpođica gospođa govorila o tome kako ljudi gaje svoje misli i svoja osećanja u zavisnosti od jezika kojim govore. Između ostalog, kao primer navela je španski i nemački i reč "most". Naime, "most" na španskom je reč muškog roda, a na nemačkom ženskog. Španci "most" opisuju kao stabilan, snažan, dakle muškim atributima, a Nemci kao lep i elegantan, odnosno ženskim atributima. Idući dalje, navela je razliku u engleskom i španskom jeziku za primer kada se nešto razbije ili slomi. U engleskom si sam sebi slomio ruku ili si slomio vazu, a u španskom se ruka slučajno slomila, a vaza razbila. Englezi će zapamtiti osobu koja je razbila vazu ili slomila ruku, a Španci događaj kao takav.

Zašto je to važno?

Čika Jova Zmaj nam je svima kad smo bili mali rekao "Kad porasteš, kad razmisliš, kaz'će ti se samo". Da li je zaista tako? Da li baš uvek kad razmislimo se sve samo kaže? O, ne. I kakve je uopšte ovo reč "porasti"? Zvuči da kad jednom porasteš to je to. Tu si se zakucao i onda odatle samo otaljavaš do smrti. Je l' tako beše ide redosled? Rodiš se, rasteš i razvijaš se, porasteš, živiš i umreš. 

Ili ono kad ti kažu "odrasti". I ta reč isto ima tačku nakon što se desi. Odrasteš i tu je kraj. Odrastao si i nema dalje da se raste. 

Porasteš. Odrasteš. Sve svršeni glagol do svršenog glagola. 

Možda mi kao ljudi koji živimo na ovom prostoru i govorimo ovim našim jezikom nemamo psihički ili emotivni problem, nego lingvistički! Možda je to što se hronično ne snalazimo u stvari zato što mislimo da jednom kad odrastemo to je to. To nam je završeno. Odrastao si i to je to. 

Druga lingvistička zamka je reč "sazrevanje" koja je sinonim za "odrastanje". Ono donosi neku ozbiljnost, odgovorno ponašanje, ukratko jedan dosadan, rutinski život u kome se svaka prekomerena radost istog trenutka okarakteriše "nezrelošću" i "neodraslošću". 

Odrastanje i sazrevanje nose sa sobom neko konačno "prihvatanje" i "mirenje". Kao, ako si u miru sa stvarima koje nisu baš ok, ti si kao odrastao, zreo si, a realno si licimur i beskičmenjak koji je nešto iskalkulisao i vozi se linijom manjeg otpora. Zanimljivo je to što kao odrasla i zrela osoba ne možeš da vidiš kad se elementarna odgovornost prema sebi samom, a konsekventno i prema drugima koji zavise od tebe, pretvara u licemerje. Ne možeš da proceniš da li veneš ili zriš? Da li rasteš ili gnjiš?

I koje je sad tu rešenje? Da li ima neka matematička formula? Neki trik, da ipak živiš život dostojan ljudskog bića, da ne pregaziš svoje vrednosti tako da više nijedna ne ostane?

Ima. 

Date sebi onoliko vremna koliko vam je potrebno da nešto što vam se ne dopada promenite. Makar to trajalo godinama. To je vaš ritam.

Ne pravdate se nikome. Čak i kad pitaju zašto. Zato.

Nemojte biti prestrogi prema sebi. Posebno ako je bilo previše strogosti dok ste odrastali.

Imate pravo na pauzu. Pauza je moćna stvar. Baš ume da razbistri um i regeneriše.

Možda ste prestali da rastete fizički, ali suštinski niste odrasli i nikada nećete. Jer odRASTanje je proces i traje dokle god ste živi.

Zato, nemojte nikad da odrastete, a rastite svakog dana. 

Nemojte nikad da sazrite. Zna se šta ide posle ;)







1 коментар:

  1. Da, tako i ja razmišljam. I nikad nije kasno da se počne nešto novo, da se nauči neka nova veština, jezik, da se svira klavir, da se putuje, da se upoznaju ljudi....

    ОдговориИзбриши