недеља, 1. фебруар 2015.

Da li znaš ko si?

Ja sam radničko dete. Taj termin više nije popularan od kad je izumro komunizam, ali ga ja i dalje volim. On govori o društvenom statusu onih koji su mi podarili život i bili odgovorni za moj opstanak i razvoj kao ljudskog bića.

U šali volim za sebe da kažem i da sam dete sa sela. Malo u šali, a malo u zbilji, jer moji koreni i jesu tamo. Jedno selo s jedne strane Dunava, a drugo s druge strane Dunava. Zato mogu da budem fina kad treba na Prečane i zadrta kad treba na Srbijance.

U neka stara vremena poreklo te je veoma određivalo. Mnogo više nego sada. Stariji su uvek nepoznato dete pitali "Čiji si ti mali" ili "Čija si ti mala". Kad je dvoje ljudi trebalo da se venčaju, važno je bilo iz kakve si kuće, ko su tvoji, da li je bilo zečijih usana i samoubistava, jesu li bogati ili siromašni, pijanice, raspikuće ili vredni i radni, koliko zemlje imaju i da li je obrađuju ili je rasprodaju. Otud ona narodna "Pametnom ne stiči, budali ne ostavljaj"

Neko to naziva i genetikom. Ne samo onom pukom fizičkom, na koga imate nos, a na koga uši, već ko je čije osobine pokupio. Na čiju familiju više "vučete", majčinu ili očevu.

Što sam starija sve sam ponosnija na svoje korene. I ranije sam bila. Sve je počelo u srednjoj školi u koju sam pretežno išla sa doktorskom, oficirskom i prosvetarskom decom. To je u to vreme bila elita. Stepen ponosa još više je porastao na fakultetu na koji sam išla sa decom umetničke elite prestonice one velike države koje više nema. Kasnije to više nije bilo posebno bitno, ali meni i dalje jeste.

Posebno sam ponosna na žene čija krv teče mojim venama. Sve ih krase 3 osobine - snaga, izdržljivost i dugovečnost. Obične, jednostavne, jedva pismene žene, koje su za života doživele najstrašniju stvar koja jednu ženu može da zadesi - da sahranjuju svoju decu. Kao po pravilu posle toga i svoje muževe koji su umirali od tuge za tom decom. Ali su one ostajale na nogama zbog one druge dece koja su još uvek živa sa nezalečivim ranama u svojim dušama.

Rano su se udavale. Rano rađale decu. Mnogo dece. Radile od jutra do mraka. Često bile maltretirane od muževa koji su došli "na njihovo". Odlazile u svet trbuhom za kruhom. Same. Polupismene. Da se kuća ne zatre, da ima hleba na stolu i kaputa na leđima.

Patnja je bila sastavni deo njihovog života. Ona suštinska od koje kroz svet idete sa nevidiljivom rupom u grudima na mestu gde je nekad bilo srce, a u njoj duša.

Imala sam sreću da sa mamime strane upoznam i čukun babu, i prababu i babu. Sa očeve prababu, babu i jednu sjajnu baba tetku koja je mnogo ličala po svojoj sudbini na mamine ženske pretke. Zato je valjda toliko volela i razumela moju majku i moja mama nju.

Često su kretale od nule u svojim životima i uspevale da svoj život ponovo izgrade. Nisu se služile ni ucenama ni pretnjama. Decu nisu rađale da bi im sutra bile oružje za ličnu sigrunost i dobitak. To im je bilo ispod časti. Ćutale su i radile ono što su znale. Nisu se stidele nijednog posla, bile skromne i večno željne ljubavi.

Ženska deca potekla od mojih ženski predaka, posebno sa mamine strane rano su ostajale bez očeva. Zato su se valjda grčevito držale muževa i ostajale u lošim brakovima dok deca ne odrastu. Radeći kao sumanute, samo da ne misle i svom životu daju još neki smisao sem dece.

Svaki put kad pomislim da se nalazim u nekoj teškoj situaciji, pomislim na njih. Šta su one imale, a šta imam ja. Kako je izgledao njihov život, a kako izgleda moj. I naravno da ne odustajem. Nemam pravo na to. Sramota bi me od njih bilo da odustanem i da se predam.

Tek mi je četrdeset i jedna i tek treba da zaslužim mesto među svojim ženskim precima.

Kad god pokleknem, pitam sebe "da li znaš ko si, da li znaš ko su tvoji".

Ustaj! Glavu gore. Svi tvoji mili i dragi živi su i zdravi. Ništa ti ne fali.

Ustaj! Sutra kad odeš gore treba svoje bake, majku i sestre u oči da pogledaš.

Ustaj! Znaš li ti gde je taj trenutak i koliko do njega ima da se ide?

Da li znaš čija si?

Da li znaš ko si?

Ustaj! Znaš čija si!

Ustaj! Znaš ko si!