субота, 4. јул 2015.

Ovo nije moj cirkus, ovo nisu moju majmuni

Voleti ljude i razumeti ih je jedno, želeti da nekom pomognete, a da vam taj neko to nije eksplicitno tražo i želeti da ga promenite, to je nešto sasvim drugo. Jedno je empatija, a nešto sasvim drugo trpanje nosa u nešto što prokleto nije vaš posao.

Nekada davno, u ne baš tako dobra stara vremena, išla sam kroz život sa željom da spasem čitav svet. Sve osim sebe. Izgarala na tom svom umišljenom putu bez sposobnosti da kažem "ne" ičemu što mi se serviralo kao nešto što se mora i što je iz nečije tuđe perspektive neophodno. U jednom trenutku sam došla do tačke kada sve to što sam radila više nije davalo nikakve rezultate. Ne da rezultat nije postojao, već je bio nikakav, loš po mene i skroz cool za one oko mene koji su tako lagodno živeli u svojoj intertnosti da se čak nisu ni trudili da se počešu kad ih zasvrbi. Ja sam bila tu da počešem. I to sam tako dobro radila, da su izgubili želju da ikada više i pomisle da se sami počešu i verovali da ću biti večno tu da to radim. Bravo ja!

I dok sam tako češala druge gde ih svrbi, a sebe i gde me ne svrbi, iscedila sam gotovo sve svoje resurse kao ljudsko biće. Trošila sam ih nemilice bez pauze da im omogućim da se obnove. Kao mahnita hobotnica radila sam 100 stvari u isto vreme i nijednu dovoljno dobro, a pritom izgarala do krajnjih tačaka iscrpljenosti duboko verujući da ću ako budem bila takva, "dobra", imati i ljubav koja je tako preko potrebno gorivo za ovaj život koji živimo.

A ljubavi ne beše niđe. Samo ludačko trčanje kao da me sto đavola jure i ako stanem ima svašta da mi rade, pitaju i rascepkaju me na sitne komade. I na kraju je tako i bilo. Na kraju te jurnjave. Samo sam stala i rekla "OK, hajde da vidimo šta ima na meniju, šta ima za popit' i pojest". Beše to jedan bogat meni. Pravljen 37 godina. Od predjela, glavnog jela, jela sa roštilja, jela iz mora, tora i obora i samo jedan slatkiš. Specijalitet kuće.

Telo je obično ono koje nam daje signale šta je za nas dobro ili loše. Ako smo pod velikim stresom i fizički umorni, srce će lupati jako, kao da se samo sa sobom bori da radi svoj posao. Ako smo frustrirani i nedostaje nam ljubavi i nežnosti, utehu ćemo tražiti u hrani, u još jednom zalogaju koji treba da ispuni prazninu. Ako nam se gadi sutuacija u kojoj smo, stvarno ćemo osećati mučninu. Fizički. Ako nam dom koji smo izgradili nije utočište, sedećemo sat vremena ispred svoje kuće u kolima ili na klupi i nećemo želeti u nju da uđemo, ili ćemo samo da se okrenemo i besciljno lutamo okolo. Nebitno kojim prevoznim sredstvom.

Ko zanemari sve ove "simptome", već krene da ih amortizuje nekim psihoaktivnim supstancama, lekovima za smirenje, antidepresivima, alkoholom, drogom, lakom ili teškom, zaglavio se u sopstvenom mulju i u njemu tapka nogama. Samo će dobiti proširene vene. Stvarno. Fizički.

Ko stane i okrene se prema "đavolima" koji ga jure i kaže "OK, momci, da vidmo šta smo ovde imali. Da izračunamo šta sam pojeo i popio", na dobrom je putu da sravna taj račun zauvek i ode u neku drugu kafanu, tačnije restoran gde se služe lagani obroci koji ne padaju teško na želudac, posle kojih niste ni umorni ni prazni, već imate osećaj lakoće, odjednom mnogo energije, oči vam sijaju od čiste životne radosti.

Caka je u tome što od te kafane sa teškom hranom do restorana sa laganom hranom ima baš da se ide, a vi više nemate auto, nego polako, pjehe. Caka je i u tome što ne znate tačno gde je taj novi restoran, samo znate da je otvoren 24 sata i kad god da ga nađete i stignete biće otvoren.

Jednom kada shvatite da možete samo sebe da spasete i menjate, tačno ćete znati kada ćete u nekoj budućoj situaciji moći da kažete onu čuvenu poljsku poslovicu "Ovo nije moj cirkus. Ovo nisu moji majmuni". Tačno ćete znati kada treba da kažete "ne", da se sa blagim osmehom i mirom samo udaljite i nastavite gde ste krenuli. Laganim korakom. Jer više nigde ne žurite jer znate da ono što je dobro za vas ne iziskuje vanserijski napor ni izgaranje. Naučiili ste da ono što je previše teško ne treba da radite. Ili mu nije trenutak ili mu nikad neće ni biti.